Vojnik koji je odbio da se preda (30 godina nakon završetka drugog svjetskog rata)

Poručnik Hiroo Onoda je najpoznatiji japanski vojnik od nekolicine koji su nastavili da pružaju otpor u južnom Pacifiku godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata. Onoda je poslan na filipinski otok Lubang 1944. godine, a tu je ostao 30 godina, prikupljajući informacije o “neprijatelju”, ubijajući Filipince iz zasjede, sabotirajući poljoprivredne usjeve… a sve to jer uopšte nije znao da se rat završio, odnosno, jer nije vjerovao da se Japan predao…

Dolazak na otok Lubang

Hiroo Onoda je bio sasvim običan japanski državljanin koji je prije početka rata radio za jednu kinesku trgovačku kompaniju. Sa 20 godina je pozvan da se pridruži japanskoj vojsci – što je odmah i učinio. Njegova obuka se odvijala u jednoj od najstrožijih vojnih škola, a njegova specijalnost je bila vojni obavještajac. Bio je posebno obučen za razne metode prikupljanja obavještajnih podataka, kao i načina kako voditi gerislki rat. Do kraja treninga, Hiroo je već bio spreman da ide iza neprijateljskih linija sa malim brojem vojnika, te da prikupi informacije i zagorča život  japanskim neprijateljima.

Onoda je poslan na Lubang otok na Filipinima 26. decembra 1944. godine. Naredbe njegovog zapovijedika Yoshimi Taniguchija bile su jednostavne:

“Apsolutno ti je zabranjeno da oduzmeš sebi život. Ovo može potrajati tri godine, može potrajati pet, ali šta god da se desi, mi ćemo se vratiti po tebe. Do tada, sve dok imaš jednog vojnika, ti ga moraš voditi. Možda ćete morati živjeti od kokosovih oraha. Ako je to slučaj, živite od kokosa! Ni pod kojim okolnostima ne smiješ odustati od svog života dobrovoljno.”

Po dolasku, Onoda se povezao sa malim grupicama vojnika koji su već bili na otoku, no saveznici su uskoro zauzeli isti, tjerajući sve japanske vojnike da se povuku u džunglu i podijele u male grupe od 3 ili 4. Većina ovih malih skupina je ubrzo ubijena ili zarobljena, a Onodina grupa, u kojoj su bila još tri vojnika: Yuichi Akatsu, Siochi Shimada i Kinshichi Kozuka je uspješno pobjegla.

Do kraja rata ova mala grupica japanskih vojnika je i dalje pružala otpor, prikupljala informacije o saveznicima, te ubijala iste u gerilskim napadima.

Kraj Drugog svjetskog rata

Kada je Japan kapitulirao, Car Hirohito se po prvi put obratio javnosti preko radija 15. augusta 1945. godine kada je naredio svojim podanicima da ‘podnesu nepodnošljivo i izdrže neizdrživo’. On nikada nije govorio o ‘predaji’ ili ‘porazu’, nego je jednostavno spomenuo da rat ‘nije išao u korist Japana’.

Za većinu Japanaca ovo je bilo veliko olakšanje, no nisu svi bili spremni da odlože oružje. Desetine hiljada japanskih vojnika je ostalo u Kini i nastavilo borbe u ničijoj zemlji koja se nalazila između komunista i nacionalista, a druge manje skupine su se i dalje borile na različitim dijelovima Filipina sve do 1948. godine. No, Hiroo Onoda nije odustao tako lako – on je sa svojom grupom nastavio rat… rat koji je za njega potrajao još 30 godina.

Nakon što su poslije rata lokalni otočani pretrpjeli nekoliko napada od strane Onodine skupine i sličnih raštrkanih japanskih vojnika, odlučili su da unajme Boeing B-17 da izbaci letke po cijeloj džungli. Ovo je bio jedini način da se dopre do vojnika i da im se saopšti da je rat već završen. Nakon toga, nekoliko preostalih grupa se sastalo kako bi raspravili o autentičnosti letaka. S obzirom da je na njima pisalo da se Japan predao, oni su odbili da u to povjeruju te zaključili da su letci sigurno saveznička propaganda.

Kad sami letci nisu uspjeli, iz aviona je izbačeno još više letaka, ali sada i sa novinama iz Japana, sa fotografijama i pismima porodica vojnika. Čak su poslani i delegati koji su imali za cilj da pronađu preostale grupe i vrate ih kući. Za Onodinu skupinu, ovo je i dalje bila lukava saveznička propaganda.

30 godina u džungli

Godine su prolazile, a četiri preostala vojnika su i dalje obavljali svoju dužnost: napadali su ‘neprijatelje’ i prikupljali informacije. U određenom trenutku, kada su primjetili da su svi ljudi na koje naiđu u civilnoj odjeći, pomislili su da je i ovo samo još jedan pokušaj prevare. Konačno, nakon 5 godina jedan od članova skupine, Akatsu, je potajno odlučio da se preda. 1949. godine je pobjegao i nakon 6 mjeseci se uspješno predao. Onoda je nakon toga postao još oprezniji, jer je bio siguran da je Akatsu zarobljen.

Oko 5 godina kasnije, Shimada, treći član, je poginuo u okršaju na plaži. Na otoku su sada ostala još samo dva vojnika: Onoda i Kozuka.

Njih dvojica su narednih 17 godina živjeli u džungli, prikupljali podatke i za to vrijeme ubili 30 i ranili na stotine nedužnih Filipinaca. Oni su i dalje bili ubijeđeni da će Japan poslati dodatnu vojsku koju će oni trenirati i upoznati sa terenom. Ipak, ovo je od prvog dana i bio njihov zadatak.

U oktobru 1972. godine, nakon 27 godina skrivanja Kozuka je ubijen tokom borbe sa filipinskom patrolom. Japanci su dugo mislili da je on već umro, no, sada kada su pronašli njegovo tijelo, počeli su misliti da je možda i Onoda i dalje živ, iako je i on odavno proglašen mrtvim.

Onodin povratak kući

Nakon što je Kozukino tijelo pronađeno, Japanci su ponovo odlučili da pošalju specijalnu jedinicu koja je imala za cilj da pronađe i jednog jedinog preostalog vojnika – Hiroo Onodu. Nažalost, nisu uspjeli. Sa 27 godina prakse u džungli, Onoda je jednostavno bio previše dobar u skrivanju, i bez razmišljanja je nastavio svoju misiju.

Konačno, 1974. godine jedan student, Nario Suzuki, je odlučio da putuje svijetom. Napravio je listu stvari koje će učiniti na putovanju, a jedna od njih je bila i pronalazak Onode. Na opće iznenađenje, on je u ovome i uspio – pronašao je skrovište, a u njemu i posljednjeg japanskog vojnika.

Onoda je odbio da se vrati kući, jer su njegovi zapovjednici rekli da će se vratiti po njega bez obzira na sve. On se neće predati, niti povjerovati da je rat završen sve dok mu to ne kaže njegov narednik.

Suzuki se nakon susreta vratio u Japan i pronašao Onodinog narednika Taniguchija, umirovljenika koji se nakon rata zaposlio u knjižari, i zamolio ga da se vrati na otok i izda ‘poljednje naređenje’ – što je ovaj i učinio.

“Stvarno smo izgubili rat! Kako su mogli biti tako nespretni?”, bile su Onodine riječi kada je po prvi put nakon više od 29 godina zaista povjerovao da je rat završen.

10. marta 1975. godine, u svojoj 52. godini života, Onoda je u vojnoj uniformi, koja je nekim čudom bila još uvijek besprijekorno očuvana, izašao iz džungle i predao svoj ​​samurajski mač filipinskom predsjedniku Ferdinandu Marcosu. Marcos mu je oprostio sve zločine koje je počinio u posljednjih 30 godina, s obzirom da je Onoda cijelo vrijeme mislio da rat još uvijek traje.

Onoda se zatim vratio u Japan gdje je dočekan kao junak i gdje je dobio i svoju plaću za posljednjih 30 godina. Pošto se Japan već uveliko promijenio i on se nije mogao naviknuti na moderni život, preselio se u Brazil gdje je kupio ranč i gdje se na kraju i oženio.

Update: Hiroo Onoda je preminuo 16. januara 2014. godine u svom domu u 91. godini života.