Prisluškivan može biti baš svako

Odmah potom započeli su zahtjevi za smjenom šefa Sigurnosno – obavještajne agencije (SOA) Dragana Lozančića. Uslijedile su i brojne međusobne političke optužbe pri čemu su mediji još jednom podsjetili na ranije slučajeve prisluškivanja.

I građani su se mogli prisjetiti raznih članaka pa i slučaja bivšeg premijera Ive Sanadera kako tijekom razgovora u jednom restoranu iz mobitela vadi bateriju što je, kako se tumačilo među građanima, jedini način da se mobitel ne prisluškuje.

Postoje zakoni

Aktualni pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba Pavle Kalinić mogućnost prisluškivanja u Hrvatskoj objasnio je na način da se sve sluša i bilježi.

„Slušaju se svi koji se žele slušati i ne samo da se slušaju nego se i sve arhivira tako da se prikupljene informacije kasnije uvijek mogu iskoristiti“, rekao je kalinić.

Govoreći na ovu temu profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Mirko Bilandžić kaže kako je prisluškivanje u Hrvatskoj moguće temeljem dvaju pravnih temelja koji određuju pitanje dokazivanja ozbiljnih kaznenih djela ili sprječavanje ugrožavanja nacionalne sigurnosti. To su Zakon o kaznenom postupku koji to pitanje uređuje u okviru „Posebnih dokaznih radnji“, od kojih je jedna i nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu. Isto tako prisluškivanje je moguće i temeljem Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske kojim ovlaštene sigurnosno-obavještajne agencije prema građanima mogu primjenjivati mjere tajnog prikupljanja podataka kojima se privremeno ograničavaju neka ustavna ljudska prava i temeljne slobode.

Jedna od tih mjera su i tajni nadzor telekomunikacijskih usluga, djelatnosti i prometa što uključuje tajni nadzor sadržaja komunikacija, tajni nadzor podataka o telekomunikacijskom prometu, tajni nadzor lokacije korisnika kao i tajni nadzor međunarodnih telekomunikacijskih veza.

 „Prema Zakonu o kaznenom postupku nalog za nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu, ako se izvidi kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, izdaje sudac istrage na temelju zahtjeva državnog odvjetnika. Zakonom se posebna dokazna radnja nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu određuju na vrijeme do tri mjeseca, uz mogućnost produljenja za još tri mjeseca ako daje rezultate, a postoji razlog da se nastavi s njihovim provođenjem radi prikupljanja dokaza“, navodi Bilandžić.

Dodaje i kako opet prema Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu na temelju pisanog obrazloženog prijedloga koji podnose ravnatelji sigurnosno-obavještajnih agencija ovakve mjere nalaže Vrhovni sud i one mogu trajati četiri mjeseca uz mogućnost produljenja prema posebnoj proceduri.

Kada se govori o prisluškivanju uvijek je nezaobilazna tema kako i na koji način policiju i agencije držati pod kontrolom, odnosno, ne dozvoliti da dođe do zlouporabe mogućnosti prisluškivanja i prikupljenih podataka na taj način.

Bilandžić kaže kako su za tu namjenu najsigurnije sredstvo profesionalne i depolitizirane institucije koje djeluju isključivo u području nacionalne sigurnosti u skladu s pravnom državom i vladavinom prava, demokratskim standardima, profesionalnim zakonitostima i profesionalnom etikom.

„Intencionalne a priori zlouporabe je nemoguće spriječiti jer je riječ o zatvorenim sustavima koji djeluju u sferi tajnosti. Moguće su tek naknadne sankcije proizašle kao rezultat stručnog, parlamentarnog ili građanskog nadzora ili pak sudskih procedura“, ističe Bilandžić.

Moguće i provjere

Treba znati i kako građani mogu ovlaštenim agencijama predati zahtjev u kojem traže odgovor na pitanje jesu li prema njima poduzimane mjere tajnog prikupljanja podataka te vode li se evidencije o njegovim osobnim podacima i, na njegov zahtjev, staviti im na uvid dokumente o prikupljenim podacima. Agencije su dužne odgovoriti na takav zahtjev u roku od 15 dana pisanim putem.

„Građani ako sumnjanju u nezakonito postupanje sigurnosno-obavještajnih agencija prigovor mogu podnijeti Hrvatskom saboru i njegovom Vijeću za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija, a zadovoljštinu mogu potražiti i pred nacionalnim sudovima te Europskim sudom za ljudska prava“, pojašnjava Bilandžić.

U isto vrijeme Đuro Lubura, vodeći sudski vještak za telekomunikacije i tehniku i metodologiju prisluškivanja u Hrvatskoj, kaže kako je prisluškivanje dosta raširena pojava ali i da se malo pretjeruje.

„U realnosti nije sve tako jednostavno kako obični građani misle te i zapravo je jako malo država u svijetu koje mogu nadzirati i analizirati svu količinu prikupljenih informacija. Međutim, osobi koja je iz nekoga razloga određena za nadzor biti će nadzirana sva komunikacija, razgovori telefonom, sms-ovi, e-mailovi… Tome doprinose i sve moderne tehnologije koje svakodnevno koristimo“, kaže Lubura.

Dodaje i kako zapravo sigurnosne-obavještajne agencije zapravo dosta kaskaju za najmodernijim tehnološkim dostignućima kakve primjerice koriste razne kriminalne organizacije ili pak teroristi. Naime, one svako malo koriste neke od alternativnih metoda komunikacija kojima je teško ući u trag.

Upravo zato Lubura tvrdi kako je zapravo agencijama najveći problem pronaći kanal, odnosno, servis kojim se osoba označena za nadzor koristi u komunikaciji. Kada se to odredi onda sve dalje ide lakše. Svakako da pri tome i ovlaštena agencija koja obavlja prisluškivanje mora posjedovati odgovarajuću tehnologiju i softvere koji sve to omogućuju.

„Nekada se komuniciralo isključivo telefonom, a danas imamo mobitele i desetine raznih servise na njima poput Wibera, Whats Appa, Skypea … Ne zaboravimo i da je moguća komunikacija i preko Play Stationa kao i da su mobilne mreže zaštićene. Kada se pronađe kanal onda se samo iskoristi alat za prisluškivanje“, kaže Lubura.

Posebni softveri

Tako se danas mogu nabaviti posebni softveri koji omogućavaju prisluškivanje svih razgovora na mobitelima ali i isto tako sve razgovore oko njih. Neke od njih je moguće kupiti ali nije dozvoljeno njihovo korištenje civilima. Lubura to pojašnjava s primjerom oružja koje je moguće legalno kupiti ali se zakonom kažnjava njegovo neovlašteno korištenje.

Lubura u cijeloj priči oko prisluškivanja vidi nadzor nad agencijama i policiji koja te radnje provodi.

„Kao građanin nemam nikakvih problema da me se, ako netko nešto sumnja, prisluškuje. Međutim, ne želim da se ti podaci zloupotrebe na bilo koji način ili možda dostave novinarima. Mislim kako ovlaštenim agencijama za to, radi sigurnosti, ne treba otežavati ali ih se mora držati pod nadzorom. Primjera radi policija u Hrvatskoj nema nikakav civilni nadzor. Godišnje se u Hrvatskoj pribavi oko 50.000 ispisa poziva, a nitko ne zna je li to sve bilo potrebno ili ne“, zaključio je Lubura.