Čitava bošnjačka sela u Turskoj pohapšena, oduzimaju im državljanstva, imanja i kompanije!

Dok se i u BiH organiziraju paneli o 15. julu i tzv ‘državnom udaru’, naša javnost malo zna o ljudima koji su žrtve političkih previranja u prijateljskoj zemlji.

U toj dimnoj zavjesi parlament Turske započeo je ove sedmice raspravu o izmjenama ustava koje bi predsjedniku Erdoganu dale daleko veća ovlaštenja i omogućila mu još dva petogodišnja mandata na toj funkciji. Poslije referenduma koji je planiran na proljeće, Turska bi mogla dobiti i novog “sultana” – Erdogana.

U međuvremenu, mnogi od najbližih srodnika našeg sagovornika Abdulaha su po turskim zatvorima. Poslije neuspjelog puča 41.000 osoba je uhapšena pod različitim izgovorima. Mnogi Turci tamo su skončali. U zatvoru je pet mjeseci nevin proveo i naš državljanin, student Samed Nadarević iz Cazina. Svjedoci kažu da u zatvorima ima i djece, a samo ona do godinu su uz majke.

Čak 100.000 ljudi je ostalo bez posla, mnogi nemaju za hljeba, a prema zvaničnim podacima, 10.000 osoba je pod istragom zbog sumnje da su navodno koristile društvene mreže radi pružanja navodne podrške terorizmu.

Abdulah je ostao bez ičega. Od onog što je decenijima stjecao ostala je tek potvrda vlasti da mu se oduzima sva imovina jer je navodni pomagač terorista. Bez presude suda, po kratkom postupku.

– Imao sam 40 zaposlenih i dobro razvijen posao. Pošteno sam radio. Preko noći su mi uzeli sve. Ljudi koji su kod mene radili ostali su bez hljeba. Niko neće da ih primi, jer se boje – priča Abdulah s očajem na licu.

S nešto ušteđevine sklonio se u zemlju svojih predaka. Fizički je tu, a srce je ostavio dolje. Zajedno s dijelom porodice koju je Abdulah zbog teroriziranja i policijskih upada kasnije prebacio u Sarajevo, bila je i njegova stogodišnja majka. Nana je kao beba početkom prošlog stoljeća odnesena u Tursku u zbjegovima našeg nesretnog svijeta koji je (kao danas na Zapad) tada selio na Istok, tražeći sreću “pod suncem tuđeg neba”.

Lov na Bošnjake

Nikada poslije nije bila u domovini. Bog je htio da kao izbjeglica ispusti svoju dušu upravo u svojoj Bosni! Valjda će naći svoj mir u zemlji bosanskoj. Tužne su to priče o kolektivnoj sudbini našeg naroda koji već 140 godina traži mir da li u “svojoj mrtvaji koju smo zavoljeli” (Meša Selimović) ili u bijelom svijetu, ali ga očito ne nalazi.

Abdulahova priča slična je onoj više od 50 turskih državljana koji su se od progona sklonili u Sarajevu i BiH. S nekima od njih proteklih dana razgovarao je i reporter “Avaza”. Kažu da je diljem Evrope i svijeta iz Turske izbjeglo najmanje 10.000 ljudi.

Daleko od očiju bh. javnosti traje njihova drama. Nekima su oduzeti pasoši, drugima poništeni, dok bi treći radije bili u Imigracionom centru u Lukavici nego se vratili u svoju zemlju. Pojedinci nemaju ni za preživljavanje. Izmučeni, izmaltretirani, proganjani, osiromašeni… sa strahom govore.

Njihove priče su slične onima koje smo čitali u Solženjicinovim djelima ili zapisima Karla Štajnera. Dovoljno je ilustrativna i ona o Turčinu Senolu Buranu koji je uhapšen jer je rekao šta misli o Erdoanu, odnosno da “tom čovjeku ne bi poslužio ni čaj”. Kako i zidovi “imaju uši”, brzo ga je stigla policijska ruka i on je uhapšen. Prijete mu četiri godine zatvora. Nešto slično Sidranovom Meši iz “Oca na službenom putu”, koji je “zaglavio” zbog karikature.

U jednom drugom slučaju policija je uhapsila oba roditelja, no ni najbliža rodbina (uključujući i djedove i nane) nije ih htjela pa su djeca završila u domu. Ljudi se “drukaju” zbog nečijeg posla, iz čiste mržnje i zavisti. Čak i zbog nesporazuma pri manjoj saobraćajnoj nezgodi!? Roditelji se odriču djece, brat brata… To su traume od kojih će se tursko društvo sigurno decenijama morati oporavljati.

– Ovom čovjeku brat je uzeo negdje vaših 80.000 maraka. Otišao je kod šejha tekije koju posjećuje i pitao ga je li mu to halal. Ovaj je odgovorio da jeste, jer je to ratni plijen zbog činjenice da je njegov brat, navodno, blizak ljudima koje vlasti žele prikazati teroristima. Eto i takve se stvari dešavaju – govori Abdulah, pokazujući na čovjeka u čijem je društvu bio.

Dok u BiH mnogi i dalje vjeruju da je turski predsjednik “obnovitelj ummeta”, u nekim dijelovima Turske, tvrde naši sagovornici, cijela bošnjačka sela su pohapšena. Štaviše, naš sagovornik Abdulah nije jedini Bošnjak koji je morao iz Turske pobjeći u Bosnu. Ovi ljudi očekuju da bh. lideri pitaju za to svoju braću i prijatelje u Turskoj.

Erdogan na početku karijere: Ako budem imao više od prstena, znajte da sam lopov

Paradoksalno, većina ljudi s kojima smo razgovarali doskora su bili glasači i simpatizeri Erdogana i nikad za nekog drugog nisu glasali. Ali to nije spriječilo njihovo stradanje.

– Kada je započeo političku karijeru, govorio nam je: “Ako budem imao ikada nešto više od ovog vjenčanog prstena, znajte da sam lopov”. Toliko je htio naglasiti svoje poštenje. Taj snimak i danas postoji. Erdoan je sada multimilioner i ima svu moć. Mi smo samo rekli da musliman takav ne može biti i zato stradamo – tvrdi Abdulah.