Bošnjake RS-a čeka sudbina krimskih Tatara

Po naređenju Josifa Staljina skoro cijeli narod, njih 400.000 nakon oslobođenja od nacista je deportovano sa krimskog poluotoka u pustoš sovjetske centralne Azije, uglavnom Uzbekistan. U zavisnosti od izvora, cijeni se da ih je do 1949. umrlo između četvrtine i polovine.

Dopušteno im je da se vrate na Krim tek sa perestrojkom. Nakon nezakonite aneksije Krima, ruske vlasti nastavila su represiju: zabranjeni su skoro svi tatarski mediji; aktivnosti tatarskog parlamenta, odnosno Medžlisa proglašene su kriminalnim, a politički i građanski aktivisti su meta nezakonitih hapšenja; nekim od vodećih tatarskih političara zabranjen je ulazak na Krim.

Ko ih se danas uopšte sjeća?

Građani nesrpske nacionalnosti u entitetu RS ni danas nisu u nimalo zavidnom položaju. Vlasti im sistemski i aktivno poriču pravo na jezik i obrazovanje na maternjem jeziku. Predmet su policijske represije i otvorenog zastrašivanja: javne institucije služe isključivo jednom, „temeljnom“ narodu. Ne postoji ni privid pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom.

Održavanje referenduma će trajno efektuirati takvo stanje. Referendum je, naime, izjašnjavanje o tome ko je glavni i ko se pita na pola Bosne i Hercegovine, izjašnjavanje o tome da je RS trajno i isključivo pravoslavni entitet.

Navodi kako je referendum nelegalan i kako neće imati pravnu snagu su smiješni. Nije u pitanju legalnost, nego legitimitet. Plebiscit koji je u novembru 1991. raspisao i održao Radovan Karadžić također nije bio legalan; takozvane „srpske autonomne oblasti“ su bile ne samo nelegalne nego i protivustavne, ali su zato bile temelj za formiranje tadašnje Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Odbijanje da učimo iz vlastite i nedavne istorije je zapanjujuće.

Na izvjestan način, Milorad Dodik je već pobjedio. Danas više niko, naime, ne govori o tome da li će referendum o devetom januaru biti održan ili ne. Bakir Izetbegović infantilno pristaje na razgovor sa ambasadorima zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a i njihove garancije da da neće biti referenduma o otcjepljenju. Na isti način UN su 1993. godine i pored toga što to nije bilo predviđeno Rezolucijom 819 iznudili razoružanje snaga Armije BiH u Srebrenici. I potom nam garanovali sigurnosti.

Referendum o otcjepljenju nije prijetnja našem suverenitetu. Jer se ne održava. Referendum 25. septembra je neposredna i vidljiva opasnost, jer je iza ugla i trajno će promijeniti odnose snaga u našoj zemlji. Nakon što referendum bude održan, samim činom njegovog održavanja, Dejtonski mirovni ugovor će prestati da važi. Niko osim Dodika i Dragana Čovića nema plan za dan poslije.

Zato je referendum zakazan za 25. septembar ove godine ključni test za to da li smo u stanju preuzeti svoju sudbinu u ruke ili nismo.Ako referendum bude održan, to će biti samo zato što su Izetbegoviću – koji danas ima više vlasti i moći nego što je Alija Izetbegović imao ikad i zato je sva odgovornost na njemu – važnijekarijere i mišljenje dvoje ili troje diplomata u Sarajevu, nego budućnost naše zemlje i naroda. Ako prije referenduma ne budemo imali plan sa vrlo jasnim koracima i mjerama na poništavanju, anuliranju rezultata referenduma, onda će to biti dokaz da Dodik i Čović u Izetbegoviću i SDA imaju sagovornika kada razgovaraju o podjeli zemlje.

Jedino što će biti relevatno poslije 25. septembra će biti „stanje na terenu“,odnosno ko će, gdje i šta uspostaviti kao stanje na terenu. Ova zemlja nema vremena da čeka pokretanje institucija, prevashodno zato što su uspostavljene kao instrumenti osiguranja lične ili stranačke moći.

Na koncu, referendum 25. septembra, bio održan ili ne, već je pokazao sve strukturalne slabosti društva koje zadnjih četvrt vijeka po svojoj mjeri pravi SDA. Sarajevo nema nikakav artikulisan intelektualni i akademski odgovor na referendum, jer je drugačije mišljenje postalo delikt. Sarajevski mediji, sa nekoliko uistinu časnih izuzetaka su posvećeni uspavljivanju naroda, u mjeri da nedostale samo YUTEL i Rade Šerbedžija. Vlast se za to vrijeme bavi zastrašivanjem preostale šačice Srba i Hrvata i daljnjom podjelom društva i naroda pokušavajući već drugi put zaredom u nekoliko mjeseci jednoj sarajevskoj školi dati ime po kvislingu Mustafi Busuladžiću.

Ovdje, u Bratuncu, na glavnoj gradskoj ulici je zastava Srbije; na novoj pijaci, kod Duhanske stanice, plava radikalska sa dvoglavim orlom i natpisom „Sloboda ili smrt“. Skoro sto mojih sugrađana Bošnjaka pojavilo se na spisku za glasanje poštom iz Srbije na narednim izborima nakon što su jednom ovdašnjem srpskom kandidatu prodali glasove. Pedeset maraka glas.

Ko je rekao krimski Tatari?