U potrazi za identitetom

I dio

Često se poseže za prošlošću kao za oružjem, jer se nerijetko smatra da je identitet nešto urođeno. Stoga se traga za navodnim porjeklom, pri čemu se zaboravlja da su sve populacije na Balkanu izrazito izmiješane. Maltene svaki Balkanac ima u venama barem kap krvi najstarijih stanovnika Balkana, čija imena i ne znamo. Narodi indoevropejskog porjekla sa jezicima iz grčke, albanske, romanske ili slavenske grupe međusobno su se više puta miješali, ukrštavali, pretapali jedni u druge, tako da se porijeklo može navoditi samo uslovno, jer su etnički čisti bili samo prilikom svog dolaska na Balkan. Razna plemena, počev od keltskih, saramatskih, germanskih, avarskih, turskih, da ne nabrajamo i druge, koja su naizgled iščezla, ostala su zapravo pretapajući se jedna u druga.

Prečesto se zaboravlja i to da je identitet zapravo stvar ličnog opredeljenja. U tome je suština, jer inače ne bi moglo ni doći do nekih rasprava, svojatanja i cijepanja. Svako bi znao gdje pripada.

Identitet je, na nivou pojedinca, stvar ličnog opredeljenja, a zatim na nivou zajednice, dogovorna stvar.

No, krenimo redom.

Šta zapravo znači identitet?

Ukratko rečeno, identitet znači pripadnost određenoj grupi ljudi – na primjer porodičnoj ili nacionalnoj zajednici, društvenom sloju ili profesionalnoj grupi. To samo po sebi pokazuje da je identitet svakog čovjeka slojevit. Pojedini slojevi identiteta dolaze do izražaja kada se susrećemo sa drugim ljudima; ako potičemo sa sela, postajemo seljaci u očima čovjeka iz grada. Pričamo slavenski, i postajemo Slaveni u očima Albanaca. Ako potičemo iz Gore, postajemo Gorani u očima nekog čovjeka iz Župe. Istovremeno, svjesni smo svog maternjeg jezika kad čujemo neki drugi, osjećamo bliskost svojoj zajednici kada sretnemo čovjeka iz druge zajednice, postajemo svjesni i svog porodičnog porijekla, mjesta rođenja ili profesionalnog statusa.

Šofer sa šoferom će bez obzira na druge razlike naći zajedničku riječ lakše nego konobar sa oficirom. Prizrenac će osjećati podsvjesnu potrebu takmičenja, isticanja svog grada kada se nađe sa nekim Prištevcem i sl. Kada dođemo na nepoznato mjesto, katkad se lakše i sigurnije osjećamo u kafani među istim slojem običnih ljudi, nego u skupom restoranu sa svojim sunarodnicima. Ovakve razine identiteta često znaju presjeći etničke granice. Ipak su tzv. Etničke odrednice najbitnije.

Jedna od glavnih etničkih odrednica je jezik. Kao prvo, on je osnovno sredstvo komunikacije, što ne znači samo razmjenu informacija, nego prvenstveno nešto drugo: jezik je naše osnovno sredstvo za ostvarivanje kontakata među ljudima. U kafani obično ne pričamo o, što bi se reklo,“tehničkim“ stvarima nego je razgovor prosto – prilika za druženje.

Drugo, jezik učimo prvo od roditelja, spajamo ga, dakle sa našim identitetom, našim mjestom u porodičnoj hijerarhiji. Što više mala djeca znaju da pričaju, tim ozbiljnije su uzimani kao članovi porodice. Pošto nam je, inače, navika da i šire zajednice posmatramo porodičnom optikom (nije rijetkost čuti da je nacija „velika porodica“), te nam je jezik veoma često i prirodni znak pripadnosti određenoj zajednici. Vještinom korišćenja jezika mi zapravo ističemo tu pripadnost. Čak i u lovačkim društvima su djeca podsticana da se što bogatije izražavaju.

Slijedeća bitna etnička odrednica su običaji, rituali. Posredstvom zajedničkih običaja kolektivno kontaktiramo i komuniciramo sa mnoštvom drugih ljudi. Oni su prilika za okupljanje i demonstriranje toga da svi pripadamo određenoj zajednici. Stoga nije, na primjer, čudo da se tradicionalna goranska svadba odvija u sklopu čitavog sela. To je najčešća prilika njihovog okupljanja sa zajedničkim običajima. Tako je slično i kada se radi o običajima prilikom rođenja i

smrti... U društvima sa razvijenom religioznom svešću redovno je tu svoju ulogu imalo neko duhovno lice: hodža, sveštenik... Ove prilike u životu pojedinca tradicionalno su vezane sa nadnaravnim svijetom koji se poima kao mnogo važniji u odnosu na „ovaj“ svijet. Stoga je i uloga religioznih običaja (ili običaja koje su smatrani religioznim , a zapravo s religijom nemaju veze, kao što je na primjer slučaj Đurđevdana) u identitetu prirodno naglašena.

Identifikacija nacionalnog osećaja ili religioznih rituala još uvjek je toliko na ovim prostorima jaka da su još u nedavnim ratovima vojnici – ratnici koji su tražili priznanje počasnog mjesta unutar nacionalne zajednice išli tokom rata u crkvu mada po svemu sudeći nisu bili vjernici. Međutim, oni su htjeli da prisustvuju ceremoniji koju su smatrali prvenstveno narodnim, a ne vjerskim ritualom.

Identitet se mijenja

Identitet neke zajednice nije trajna nego prolazna stvar. On se mijenja, što je vijekovna pojava na prostorima koji su stjecište trgovačkih puteva, kultura, religija ili jezika, i što je danas već postao opšta pojava gotovo svugdje u svijetu. Naime, identitet proistječe iz konkretnih društvenih i političkih prilika. Kada se one mijenjaju; mjenja se i identitet, nezavisno od toga, jesmo li toga svjesni ili ne. Uzmimo primjer Srba, i da pojednostavimo stvar, samo od postanka moderne države Srbije. Polazeći od javnih izjava i drugih pisanih izvora iz XIX i XX vijeka, možemo zaključiti, da se pod srpskim identitetom u početku razumio uglavnom hrišćanin, čiji lokalni duhovni vođa (sveštenik) pripada srpskoj crkvi. Tako je još nekoliko godina poslije pripajanja oblasti oko Niša srpskoj državi (1878.godine) govorili su tamošnji seljaci, da su sad Srbi, a ranije su bili Bugari. Razumljivo, jer tadašnji ljudi rijetko su poznavali svijet van svog sela i njegove najbliže okoline. Nisu, na primjer, znali da postoje nekakvi Francuzi i Nijemci ili njemački jezik, nekakva njemačka istorija. To znači da nisu imali potrebe za nacionalnim identitetom u pravom smislu te riječi. Pošto se identitet izražava posredstvom različitosti, čovjek treba da ima dovoljno izgrađeno znanje o drugim zajednicama. Ukoliko nemamo dovoljno znanja barem o nekoliko drugih nacija, čiji identitet se odražava u jeziku, kulturi, vjeri, istoriji,itd., onda i naše jezičke, kulturne, vjerske i historijske odrednicegube na značaju jer ih ne možemo upoređivati. Dakle, adekvatno iskoristiti za zaokruživanje našeg sosptvenog identiteta.

Seljaci iz okoline Niša većinom nisu poznavali druge nacije (ne računajući domaće muslimane), i to ni neposredno niti posredno. Ni danas možda ne susrećemo pripadnike drugih nacija ali imamo dovoljno izgrađenu sliku o njima posredstvom TV, knjiga, časopisa, ili kroz razgovor sa drugim ljudima koji to iskustvo imaju. Koliko je ta slika tačna nije bitno, bitno je da ona postoji.

Prije sto i više godina za mnoge ljude bile su neke odrednice važnije od etničkih. Primjera radi, one odrednice koje su označavale rodno selo. Seoske međe igrale su ulogu današnjih državnih granica. Iz grada su seljaci iz okoline Niša poznavali uglavnom Pazar, i prilikom praznika su se

okupljali kod crkve. Za njih su se kod džamije okupljali Turci (a da li pričaju ili ne pričaju turski, nije bitno), jer je džamija bila povezana sa turskom državom. Stjecište hrišćana bilo je kod crkve. Dok je sveštenika postavljao bugarski egzarhat, koristili su zajednički naziv Bugari, a kada je sveštenika postavio srpski patrijarh, postali su Srbi. Razlika u tome vjerovatno nije bila veća nego kada čovjek danas mijenja pasoš sa oznakom „SR Jugoslavija“ za drugi, na kojem piše „Srbija i Crna Gora“.

Inače, srpski se identitet u nešto razvijenijem obliku formira odmah po obrazovanju nove kneževine (zapravo još u toku ustanka). Kneževa vlast je težila da njeno stanovništvo bude homogeno. Ova se kneževina, u vrijeme vladavine Miloša Obrenovića, nije još obrazovala u obliku stvarne države – predstavljala je, zapravo, prošireni oblik dotadašnjih autonomnih poluplemenskih vojvodstva. Stoga ni pomenuta homogenizacija nije se ispva shvaćala u nacionalnom smislu, kako taj pojam danas mi razumjemo, nego je išla u pravcu koji je bio uobičajen kod ovakvih zajednica; tražio se zajednički jezik i zajednički duhovni običaji (u plemenskim zajednicama na teritoriji današnje Crne Gore i Albanije to nije bilo toliko važno i za osjećaj pripadnosti zajednici najbitnije je obično bilo srodstvo). Zato je u novu kneževinubio prihvaćen svako ko je govorio slavenski jezik (bilo da je to neki bosanski, vojvođanski ili bugarski dijalekt) i ko ispovjeda pravoslavnu vjeru. S druge strane pak se vlast trudila da iz kneževine odu muslimani, prvenstveno Albanci.

Ali, srpski je identitet onda formirao još jedan bitan faktor:

U Srbiji je sprovedena agrarna reforma, zemlja je oduzeta veleposjednicima i svi su Srbi (što će reći, stanovnici Srbije) postali slobodni seljaci. Uz to, novopridošli su bili nekoliko godina oslobođeni od poreza. Tu je vjerovatno početak jakog osjećaja slobodarstva kod Srbijanaca. Ova socijalna odrednica – maltene svi su bili jednaki, gradskih stanovnika – zanatlija, trgovaca – bilo je brojčano jako malo; ne samo da je doprinjela homogenizaciji stanovništva nego je potpomagala uklapanje novih došljaka. A vijest o tome je brzo prešla preko granica. Želja da imaju isti položaj postepeno je stvarala novi identitet i kod bosanskih ili hrvatskih Srba, identifikaciju sa državom Srbijom. Kada se prisjetimo da se kod hrvatskih Srba ta identifikacija počela naglo razvijati upravo u godinama postepenog razvojačenja Vojne granice i dokidanjem starih povlastica, sve postane još jasnije.

Kasnije, negdje od 70.godina XIX vijeka razvija se i u Srbiji, paralelno sa susjednim državama, državno školstvo. Tek sada se po uzoru na zapadnoevropske zemlje počinje rađati nacionalni identitet u modernom smislu, forsiran direktno od strane države. Država je tad u čitavoj Evropi putem škola, štampe i mnogim drugim sredstvima utvrđivala nacionalni identitet. Zašto? Stroga centralizacija države koja je bila neophodna da država ostane u takmičenju sa drugim državama zahtjevala je da se stanovnici, tako reći, standardizuju. Država je raspoređivala sve veći broj stanovnika na mjesta prema svojim potrebama, i često je trebala da ih mijenja: prije svijega, u vojsci, ali također u administraciji. Drugo, državna vlast se trudila da na taj način prevaziđe raskole u javnom mnjenju, tako da joj je lakše sačuvati svoj položaj, i da za sebe pridobije javnu

podršku. Osnovno sredstvo za to je bilo utjerivanje nacionalnog osjećaja (na stranu da je raspaljivanje nacionalnih osjećaja na kraju većinom vodilo do cijepanja, a ne izjednačavanja javnog mnjenja).

Negdje ranije, a nedgdje kasnije, uskaču tada u identitet novi oblici nacionalne svijesti, predstavljeni kao primjer iz prošlosti, prije svega ratnički. Tako se Francuzi vezuju za borbu galskih plemena protiv Cezara, Nijemci isto tako za bitke drevnih Germana sa Rimljanima, a Srbi za kosovski boj. Ovi primjeri služili su i kao mjerila ispravnog „nacionalnog“ ponašanja iako veze između stanovnika evropskih država, i navedenih predaka, obično su sporne. Međutim, narod se romantičarski posmatra kao zauvjek data duhovna cjelina. Govori se o „nacionalnom karakteru“, „duhu“, „naravi“ i tragovi tog karaktera isto se traže u prošlosti da bi se tako dokazala izravna veza. Historija postaje ogledalo za sadašnjost, pri čemu se previđa da je to upravo sadašnjost, politička ili društvena situacija i interesi što u to ogledalo ucrtava nešto što je dobrim dijelom namjenski izmišljeno. To je period sveopšteg evropskog nacionalizma. Dvije su još komponente bile neodvojivi dio duha tog perioda: homogenizacija jezika i protjerivanje svega što navodno nije „narodno“ nego „tuđinsko“, i veličanje rodnog tla, svete narodne zemlje. Bez sumnje najstrašniji primjer vrhunca jedne nacionalne, nacionalističke ideje jeste nacizam. Vrhunac srpskog nacionalizma smo osjetili tokom zadnjih petnaestak godina.

Nakon dva strašna svjetska rata mnoge su evropske države postepeno odustale od stroge nacionalne homogenizacije na nivou države. To se odvija uporedo sa jačanjem međusobnih veza, razvitka unutrašanje demokratizacije i javne kontrole vlasti, ali i sa povečanjem broja etničkih i religiozno druggčijih stanovnika najčešće porijeklom iz bivših kolonija. Nacionalni identitet je sve više stvar ličnog opredejeljenja i privrženosti prilično široko poimanoj kulturnoj sferi.

U 80. i 90.godinama XX vijeka Velika Britanija, Francuska i Španija obnavljaju i tradicionalne regije, mnoge od njih sa etničkim predznakom. Velika državno-nacionalna porodica tu, dakle, se sastoji od manjih porodica, a te se opet dijele na lokalne samoupravne jedinice. Decentralizacija vlasti vodila je blažem izražavanju nacionalnih osjećaja, do jačeg izražaja dolaze drugi slojevi identiteta. Kod balkanskih naroda mnogo se više održao tradicionalni model nacije iz kraja XIX vijeka. To je i slučaj Srba mada se i tu nacionalni identitet prilično individualizirao. Ipak, još uvijek u školama i u politici preovlađuje isticanje vlastitog naroda jakok jedinstvenog, a među običnim ljudima rijetki su takvi koji bi dobro poznavali druge narode i kulture.

Kako identitet funkcionira

Ljudi su društvena bića, što znači, svakome od nas trebaju drugi ljudi. Trebamo komunicirati sa drugim ljudima. Na taj način utvrđujemo gdje pripadamo, a podsvjesna nam je potreba da pripadamo negdje. Čuvena izreka „razmišljam, dakle postojim“ mogla bi se preinačiti u „komuniciram, dakle postojim“. To je jedna od osnovnih potreba gotovo kao što je to i potreba da jedemo, da pijemo i spavamo. Naravno, pustinjaci mogu živjeti i bez društva ostalih ljudi

Radi se, međutim, samo o pojedincima koji se društva svijesno odriču i komuniciraju sa nadnaravnim svijetom, posredstvom Svetog pisma, na primjer.

Identitet je zapravo lična karta koju svi mi nosimo u glavi. Svi težimo da sebi obezbjedimo neko mjesto u zajednici sa kojom živimo. Ali, ljudi nisu kao vukovi ili kerovi koji su u čoporu prosto poredani na ljestvici od najnižeg do najvišeg mjesta. Čovjek obično teži da ima što više raznovrsnih veza sa prilično velikim mnoštvom ljudi-otprilike nekoliko desetina do nekoliko stotina izravnih, bliskih veza. Ove mogu biti i porodične, i rodbinske, komšijske, prijateljske ili poslovne, političke... Međutim, bez obzira na raznolikost pomenutih veza čovjek obično traži da se prostor u kojem ostvaruju svoje bliske veze može nekako ograničiti. Granice se mogu povući prostorno (to je, na primjer, jedan grad, ili Gora, također), ili kulturno. U praksi se oba načina najčešće kombiniraju i međusobno dopunjuju, što je i slučaj sa Gorom.

Osim toga, čovjek traži da može svoj identitet suprostaviti bilo kome za koga zna da postoji, i to na odgovarajućoj razini. Danas maltene svako od nas ima pojma o globalnom svijetu. Svjesni toga ili ne, svi mi na neki način iskazujemo svoj identitet i na globalnoj razini: identificiramo se sa globalnim pojmovima kao što su Evropa i Evropljani, umma i muslimani (pri čemu znamo da muslimana ima od Indonezije do Amerike) ili bijelci, Balkanci i slično. Nivo našeg identificiranja sa globalnim pojmovima obično zavisi od naše pokretljivosti. Tako poslovni čovjek koji triput sedmično putuje u inostranstvo, se češće identificira sa Evropom, drugi, koji manje putuje, manje seli i sreće manje ljudi iz potpuno drugačijih sredina, identificira se najviše sa narodom, a možda sa gradom ili širom regijom. Za onog koji jedva dođe do obližnjeg grada, dovoljan je nivo identifikacije sa nacijom i regijom, a onome koji rijetko mrdne iz svog sela često ne treba više od identitifikacije sa svojim selo, porodicom i malenom regijom, kao što je Gora, Opolje, Has ili Radika.

Također, težimo da se „naša“ zajednicamože kulturno ili teritorijalno odrediti, i da se naš identitet proteže do nivoa, o kojem razmišljamo. Najviše nas ima takvih koji razmišljamo na nivou, uslovno rečeno, države, ili drugom riječju, zemlje. Taj nivo karakteriše sklop uglavnom jednakih uslova za život; vrijede tu određeni zakoni, zvanični jezik i valuta. Tu se slave određeni praznici, kolaju tu određeni listovi i prate se određeni TV programi, u prodavnicama uglavnom je ta ista roba i ima nekakav nivo cijena. Iako čovjek održava bliske veze samo sa nekoliko desetina ljudi, ili možda nekoliko stotina (sami probajte koliko ljudi stvarno dobro poznajete, znate im i ime i prezime, adresu, porodično stanje, i međusobno se posećujete), dakle, iako svi mi zapravo živimo u zajednici koja jedva da je veća od prosječne zajednice nekog lovačkog plemena, vrlo se često ljudi identificiraju sa ogromnim mnoštvom nekih drugih ljudi koje lične ne poznaju. Za ove pretpostavljaju da su slični njima pošto žive u sličnim prilikama. Drugim riječima, ostale pripadnike nacionalne zajednice mi samo zamišljamo. To je, dakle, suština nacionalnog osjećaja.

Nacionalni identitet nije urođen. Urođen je u nama samo određeni podsticaj da tražimo svoje mjesto u zajednici koja će nas zaštititi. Hoćemo samo da se identificiramo sa zajednicom u kojoj živimo, i da ta zajednica bude dovoljno široka za svijet kakav postoji u našoj glavi, i to zbog toga

što u zajednici zapravo tražimo utočište. U svojoj glavi potsvjesno dijelimo svijet na dva dijela: na našu zajednicu i zajednicu svih ostalih ljudi za čije postojanje znamo. Stoga je i razumljivo da tražimo da zajednica sa kojom se identificiramo bude dovoljno jaka.

Već djeca dobro znaju kojoj zajednici pripadaju. Ako hoće da znaju ko su i šta su, porede se sa drugim ljudima oko sebe. Na ovaj način utvrđuju koje mesto unutar zajednice im pripada: kao prvo-pripadaju određenoj porodici, čiji članovi su im bliži nego ostali ljudi, drugo, djeca su a ne odrasli, treće, muškoga ili ženskoga su pola, i tako se to nastavlja po cijeli život. Slično se ponašaju i čitave zajednice. Da znaju ko su, a da sebi osiguraju što bolji položaj među drugim zajednicama, porede se sa njima. Tako se pripadnici jedne zajednice porede sa slikom koju su stekli o drugim krupnijim zajednicama. Prirodno smo naviknuti razgovarati o čitavim zajednicama kao o pojedincima. Pričamo o Bajri, Fati, o tome što će Čazim raditi, a isto tako i o Rusima, Nijemcima, o tome što će raditi Amerikanci. Kroz priču tako utvrđujemo i naš položaj u svijetu.

Filip Tesar, je rođen 1969.godine u Pragu, gdje je na Karlovom Univerzitetu 1996.godine završio etnologiju. Tokom rata u BiH ali i na Kosovu, radio je, između ostalog kao novinar i humanitarac. Posebno područje njegovog interesovanja je Gora i to od 1999.godine. Zanima ga njen folklor, običaji, identitet i budućnost. Od te godine je stalno zapošljen na Institutu za međunarodne odnose u Pragu koji je počeo sa radom 50.-tih godina i to kao instrument vanjske politike tadašnje komunističke vlasti. Nakon sloma komunizma ovaj Institut je doživio radikalnu promjenu; stručni tim je bio znatno podmlađen. Na njemu radi 20 stručnjaka i podjeljen je na tri odjeljenja: Odsjek bezbjednosnih analiza, Odsjek evropskih analiza i Odsjek regionalnih analiza, gdje je gospodin Tesar angažiran kao šef odsjeka. Istraživanje Filipa Tesara su usmjerena na Balkan, a najviše je pažnje posvjetio Bosni, Kosovu i uopšte manjinskim pitanjima u svim zemljama Balkana. Svoje naučne radove objavljivao je u nekoliko čeških zbornika, a novinarske članke i u bosanskim medijima.