U potrazi za identitetom - II deo

II dio

Kolektivni identitet

Na nivou zajednice, pak, služi kolektivni identitet kao sredstvo koje treba osigurati postojanje zajednice. Isto kao što je pojedinac vezan u mreži kontakata sa drugim članovima svoje zajednice – porodice, sela, mahale i slično – tako su i zajednice vezane u mreži uzajamnih odnosa. Međutim, pokazuje se da neke zajedničke ideje koje trebaju da održavaju zajednicu na okupu zapravo dovode do zaoštravanja odnosa među zajednicama, dakle, dovodi ponekad zajednicu u nesiguran položaj. Povod za to treba tražiti u periodu izrazitog nacionalizma. Ovaj je ostavio duboki trag u poimanju identiteta kod svih evropskih naroda i zajednica. Smisao postojanja neke zajednice traži se u prošlosti, i to što dubljoj prošlosti, s ciljem da se opravda čak i samo njeno postojanje. Na neki način je i kopanje u prošlosti prirodno pošto prva zajednica koju smo u životu upoznali jeste porodica, a ponekad smo skloni da sve zajednice posmatramo optikom porodičnih veza. Međutim, pošto se prosječna porodična istorija i istorija jedne zemlje, jednog naroda razlikuju koliko i istorija jedne njive i jednog grada, prošlost se prilagođava današnjim prilikama. Iz prošlosti se vještački pravi sadašnjost, a iz sadašnjosti prošlost.

Ovakvo poimanje proistječe najviše iz nerazjašnjenih odnosa sa drugim zajednicama, a proizvod je, zapravo, kolektivnog straha. Kad se rasteretimo tog straha, možemo vidjeti da postojanje neke zajednice sasvim dovoljno samo sebe opravdava. U dubini duše to svi znamo, jer svi znamo „šta jesmo, a šta nismo“. Ova izreka lijepo pokazuje da je identitet ograničen dvjema odrednicama: jedna ide iznutra, a druga spolja. Prema prvoj, niko ne može nikoga natjerati da se osjeća pripadnikom neke zajednice, ukoliko on to ne tako ne osjeća. A prema drugoj, niko ne može natjerati neku zajednicu, da nekog prihvati kao svog pripadnika, ukoliko to ona tako ne osjeća. 8 http://arhivkrusevo.blogspot.com/

Srpski naučnici, političari ili obični Srbi, njih hiljade, decenijama i vjekovima, recimo, mogu smatrati Bošnjake Srbima, ali džaba kad se Bošnjaci Srbima ne osjećaju. S druge strane, niko ne može natjerati bosanske Srbe i Hrvate, da se osjećaju prije Bosancima nego Srbima i Hrvatima. Bez obzira na njihovo porijeklo, oni imaju drugo opredeljenje.

Slično je i sa odrednicom spolja. Muslimani iz doline Radike mogu sebe lako smatrati Makedoncima, i makedonska zajednica ih može prividno prihvaćati. Kada je, međutim, došlo do zaoštravanja odnosa između Makedonaca i Albanaca, pri čemu su među glavnim kulturnim odlikama prvih, odnosno drugih, pravoslavlje i islam, pokazalo se, da su tzv. Makedonci muslimani za Makedonce ipak prije svega muslimani, a nikako Makedonci.

Slično je i sa kosovskim i makedonskim Aškalijama. Oni kao maternji govore albanski jezik, žive zajedno sa Albancima i na popisima mnogo decenija unazad su se većinomo, i to bez pritiska, izjašnjavali kao Albanci. Za Albance su oni ipak bili samo tupandžije – u slučaju svadbe – a u ostalim prilikama obični Cigani. Sa primjerima ove vrste, uostalom, ne moramo se ograničavati samo na Balkan. Na sjeveru SAD-a, u državi Vermont, leži planina poznata kao Green Mountains, što slobodno možemo prevesti kao Zelengora. Dobrovoljci iz ovog kraja su se nekad istakli u dvije bitke američkog rata za nezavisnost, i to im je nekako ostalo u sjećanju pa sebe smatraju najponosnijim Amerikancima. Za ljude iz drugih krajeva su oni, pak, proste seljačine i divljaci. Ne prihvataju ih kao svoje i nazivaju ih „mountaineers“, dakle „gorštacima“.

Možete se izjašnjavati kako god hoćete, ali šta vam vrijedi ako vas izabrana zajednica ne prihvata. Možete stoput ponavljati da ste Eskimi ali džaba ako vas neko njihovo pleme ne primi u svoje redove.

Da li može neki narod da bude izmišljen?

Primjedbe ove vrste često se čuju, između ostalog i na račun Gorana. Isto tako, mnogi kažu da su i Bošnjaci (Muslimani), Makedonci ili Crnogorci izmišljene nacije, da ih je Tito izmislio. Ali teško je povjerovati da će dva milijuna ljudi dopustiti nekom „odozgo“ da ih proglasi Bošnjacima ili Muslimanima te pritom da takav identitet svi prihvate. Da li bi ga prihvatili da se ne osjećaju posebnom zajednicom? Naime, možemo još prihvatiti mišljenje da je ime nacije svjesno izmišljeno, ili iskalkulirano. Štos je, međutim, u nečem drugom. Bez obzira kako su se zvali, Muslimani ili Bošnjaci u Bosni uvijek su znali da čine posebnu zajednicu, te da nisu ni Srbi, niti Hrvati. Makedonski Slaveni znali su da nisu Grci (jer su Slaveni), Srbi (jezik se suviše razlikuje), a u vrijeme provog i drugog svjetskog rata uvjerili su se, da nisu ni pravi Bugari. Kako? Maltene svi činovnici, komandanti, mahom i policajci koje je Bugarska postavila bili su porjeklom iz Bugarske. Mada je država Bugarska zvanično smatrala makedonske Slavene Bugarima, ipak u njih nije imala povjerenja. Bili su to, uslovno rečeno, tek Bugari drugog reda. 9 http://arhivkrusevo.blogspot.com/ Stanovnici Makedonije su tada Bugare identificirali sa Bugarskom državom, u granicama iz prethodnih godina.

Da li je tako nešto moguće i sa manjim zajednicama? Logika kaže da je manjom zajednicom lakše manipulirati. Jedna manja zajednica je, recimo, crnogorska... Ko smatra da su Crnogorci izmišljena nacija trebao bi da se podsjeti Cetinja prije desetak godina kada se pročulo da će velikosrbin Vojislav Šešelj održati miting u njihovom gradu. Najmanje dvije stotine Crnogoraca čije je postojanje kao nacije Šešelj osporavao, latilo se tada oružja, blokiralo prilazni put gradu i spremalo se za bitku s radikalima.

Ima, međutim, još manjih zajednica. Egipćani, koji su se pojavili na popisu 1991.godine u Makedoniji bi, izgleda, mogli da budu ovakav slučaj. Makedonska država je svjesno podsticala nacionalnu svijest kod Albanaca, isto kao što je forsirala preporod Muslimana u Makedonce s izrazito političkim ciljem: da smanji statistički broj Albanaca, i da se pojavi što više nacionalnih zajednica lokalnih makedonskoj državi, da tako Albanci ispadu samo kao jedna od brojnih nacionalnih manjina, usamljeni u svojim zajtjevima. Priznavanje Egipćana zdušno je podupirao i Slobodan Milošević.

Egipćani su, bez sumnje, dio one zajednice koja se inače zove Aškalije. Oni se obično smatraju jednom granom razgranate šire romske zajednice, mada ima i drugih mišljenja. No to nije bitno. Nacionalno prijeklo makedonsko-kosovskih Egipćana, kako ga tumače njihovi čelnici, bez sumnje je zasnovano na mitovima i legendama. Moglo bi se reći da se radi o jednoj etničkoj mimikriji, svjesnom prikrivanju sopstvenog identiteta u cilju da se poboljša društveni položaj zajednice (ili njenih čelnika).

Ipak, ne bi ni oni mogli da budu u potpunosti izmišljeni. Oni koji se danas zovu Egipćani zvali su se tako zapravo i ranije (Evgjit, Magjyp, Axhupi ili Maxhupi, što sve znači Egipćani). Oni su odbijali da budu svrstani u Rome-sigurno i zbog toga kako ne bi bili poistovjećeni sa prezrenim čergarima-ali i zbog toga što su u prošlosti prihvatili dobar dio albanskog običajnog prava što ih stvarno razlikuje, kao i maternji albanski jezik. Kad ne mogu da budu Albanci (pošto ih ovi ne prihvataju), što ne bi mogli da budu zasebna grupa? Oni to, u stvari, i jesu, samo što vezivanje projekla te grupe za nepouzdane legende o Egiptu zapravo identitet u očima drugih podriva.

Što se Gorana tiče, i u tom slučaju mogle su se čuti primjedbe da se radi o izmišljenom narodu ili etničkoj grupi, odnosno o grupi proizvedenoj prema političkoj narudžbi. Te su primjedbe tim glasnije što je između 1990. i 1999. Gorane zvanično predstavljala jedna prilično uska grupa lokalnih političara od kojih su mnogi pripadali drugačijem društvenom sloju nego većina Gorana. Prostora za manipulaciju je, dakle, bilo i u krugovima tadašnje opozicije. Barata se podacima o manipulacijama prilikom popisa stanovništva 1991.na primjer. Pitanje je, međutim, ukoliko je stvarno dolazilo do manipulacija, da li je opcija koja je zagovarala zasebnu goransku etničku grupu stvarno bila u protivrječnosti sa mišljenjem naroda? Da li se narod zapravo slagao sa bošnjačkom opcijom? Vjerovatno je i to da je ne tako mali dio naroda nije o ovim stvarima 10 http://arhivkrusevo.blogspot.com/ uopšte dublje razmišljao.

Do rata sa NATO paktom ta zajednica u Gori na neki način živjela je u tampon-zoni, zaštićena od nacionalnog sukoba koji je već godinama ranije naveliko zahvatio maltene čitavo područje Kosova, uključujući i manja mjesta, vjekovima od sukoba zaštićena, kao što je na primjer, Janjevo. Tek 1999.godine donijela je takav društveni preokret da se naglo pokazala potreba za nacionalnim identifikacijom. A tu su nastupile dvije stranke od kojih je jedna, grubo pojednostavljeno, u suštini svetovna, a druga vjernička. Ova druga prihvatanjem bošnjačkog identiteta zapravo vratila se nečemu što je nekada postojalo, dok za prvu je to značilo prisilno mjenjanje identiteta.

Uvrštenje u širu ili užu zajednicu

Pomenuti slučaj Aškalija i Egipćana je donekle, ali samo donekle sličan trenutnoj situaciji Gorana. Jedna od razlika je, naime, u tome što neke Aškalije traže izdvajanje iz šire zajednice u uže (Egipćane), dok oni koji se u Gori osjećaju Bošnjacima traže uvrštavanje u širu zajednicu. Problem je u tome što među stanovnicima te regije jedan dio se osjeća Bošnjacima, dok drugi ne. Ne ulazeći u to koji od tih djelova je veći, jednostavno zato što se ovakvo pitanje nipošto ne može „rasjeći“ većinskim glasanjem, mogu samo navesti činjenice koje su dovele do ovakve podjele unutar jedne zajednice.

Ranije smo kazali da je identitet stvar koja se mijenja shodno društvenim prilikama za koje je on prilagođen, odnosno kojima je on zapravo namijenjen. Mada toga nismo uvijek svijesni, proistječe da je identitet zapravo namjenska stvar. Sredstvo kojim se služimo da osiguramo svoje mjesto među drugima da bismo se osjećali sigurnim. Osjećaj nepripadnosti, na primjer kada smo u inozemstvu, izaziva nesigurnost. Kod starijih ljudi izaziva nesigurnost osjećaj da više ne pripadaju vremenu koje upravo vlada, i traže spas i sigurnost u krugu svojih vršnjaka, u starim običajima, u prošlosti...

Jedna od promjena, ili bolje rečeno, izmjena identiteta stanovnika Gore se očituje do danas. To je islamizacija. Dosta je moguće da je i ova izmjena bila namjenska. Od početka XVIII vijeka Srpskoj je pravoslavnoj crkvi padalo sve teže da u svim parohijama redovno služe sveštenici. U mnoga planinska zabačena sela dolaze popovi samo jednom ili nekoliko puta godišnje, a katkad samo jednom u nekoliko godina. Te su se poteškoće dodatno uvećale nakon ukidanja Pećke patrijaršije 1766.godine. Glavna briga crkvene hijerarhije postaje ubiranje desetine, mnoge su crkve konačno opustjele. To je značilo da nisu vršeni obredi kao što su svadbe, sahrane i druge. TO je vjerovatno ljudima bilo važnije od toga, koji oblik vjere konkretno se ispovjeda. Možemo samo pretpostaviti da je za njih bilo prihvatljivo mišljenje sažeto otprilike ovako: kada ne može da vjenča pop, neka vjenča hodža. O tome su ljudi zapravo u prošlosti o kojoj govorimo vjerojatno od sveštenog lica tražili u suštini nešto drugo nego teologija, na primjer, izradu amajlija koje su štitilie od uroka (što je opisano mnogim putopiscima, zapadnim i turskim u Bosni) da ne govorimo. 11 http://arhivkrusevo.blogspot.com/

U slučaju Gore, vrijeme koje je izrazito etnički i nacionalno obojeno, politička klima, ali i društvene promjene zbog kojih je tradicionalni okvir identiteta nedovoljan da se pojedinac snađe i traži svoje mjesto u savremenom svijetu, gura cijelu zajednicu u potragu za novom definicijom sopstvenog identiteta. Možda je to i uticalo na identifikaciji Gorana kao Bošnjacima. Nasuprot opštem mišljenju, nisu politički pritisci i strasti glavni činilac u tome. Oni ne bi mogli da djeluju tako jako da nema društvenih promjena za koje je bio vezan tradicionalni identitet. Postepeni nestanak tradicionalnih veza očituje se u izvjesnom lutanju u osjećaju identiteta i vezivanju, ponekad strastvenom, uz nacionalističko ispoljavanje identiteta.

Društvene prilike u Gori, mada je ona-kada je poredimo sa susjednim oblastima Kosova, Srbije ili Bosne i Hercegovine-naizgled djeluje jako arhaično, zapravo je i ovdje kraj Drugog svjetskog rata označio definitivan kraj tradicionalnog društva.

Do 60.godina postepeno nestaje tradicionalna seoska privreda i uporedo se kidaju drevne društvene veze koje su vjekovima održavale na okupu porodičnu i susjedsku zajednicu. Kad obrađivanje njiva prestaje biti osnovica za prehranu stanovništva Gore, prestaje funkcionisati i zadružna ekonomija, prvo u muškoj, a zatim i u ženskoj sferi. Najzad, kooperacija ekonomskih poslova svodi se najčešće u okvire elementarnog domaćinstva. Iščezava moba, komšije se pomažu, ali u mnogo manjoj mjeri, ispomoć je više dvostrana nego grupna. Paralelno sa nestankom starih zanata vezanih za mjesto sve više se pojavljuju nova zanimanja vezana za državnu platu: nastavnici, veterinari, opštinski službenici... To sve vodi, naravno, i ka tome da se sve više gubi nekada veoma čvrst osjećaj porodične, seoske i najzad regionalne zajednice.

Od kraja 60.godina počela je sve izrazitija nacionalizacija jugoslovenske države. Nekadašnji orjentiri u odnosima između različitih zajednica gube se. Način suživota koji se može slobodno opisati kao susjedski, i koji je imao svoje sastavne djelove na nivou grada ili tradicionalne regije, pokrajine, a tek onda šire, postepeno je potisnut suživotom na nivou nacije. Nije ni Gora bila toliko odvojena od svijeta da novi trendovi ne bi doprli do nje, pogotovu zato što je prodor savremenog u Goru sve jači. Nove puteve sa izvjesnim zakašnjenjem prati i razvoj privatnog saobraćaja, zahvaljujući struji koja u početku služi samo za sijalice ali sve više i za razne kućanske aparate, na kraju dolazi i televizor.

Ni u Restelici, selu sa najvišim položajem i najviše udaljenom od opštinskog središta, u kafanama ne fali televizija, te se uvečer više ne priča o događajima vezanim za selo nego o pjesmi Eurovizije, na primjer. Uz to, sve više gurbedžija nalazi dugoročni ili trajni posao van Gore (ne računajući one koji su otvorili radnje van Gore i tako se trajno naselili na drugom mjestu). Sve više njih vodi sa sobom i porodicu. Mnoge su gurbedžije vezuju za novu sredinu više nego za Goru, o čemu svjedoče i izraz „turisti“ ili „vikendaši“ kojima se označavaju ljudi koji u Goru dolaze za odmor, i koji polako potiskuju stari izraz „gurbedžije“. Ovaj proces doživio je procvat u 90.godinama i još uvijek traje. U Restelici, koja je dugo godina u drugim selima doživljavana kao rezervat tradicionalnog ponašanja i vrijednosti, ovaj proces sada upravo 12 http://arhivkrusevo.blogspot.com/ doživljava vrhunac. Naravno da svi ovi ljudi donose u svoja rodna mjesta i nova iskustva, poimanja svijeta, nacionalnih odnosa i drugačije gledanje i na svoje rodno tlo.

Ukratko, sve veći i veći broj ljudi razmišlja o svom identitetu individualno, ne prihvata ga sasvim prirodno kao ranije. Od 80.godina i u Gori javlja se sve više potreba za samodefinisanjem, za novom definicijom identiteta. Podlogu za tu definiciju treba tražiti u folkloru, u prošlosti, u religiji, u vezivanju za državu... Traganje za folklorom zapravo je značilo želju za povratkom u svijet tradicionalnih vrijednosti koji je nestajao. Podaci iz prošlosti, bilo da su vezani za Srbe, Makedonce, Vlahe, mitske Orineje, ili bogumile kod nekih su imali samo ograničenu vrijednost, prosto su bili sumnjivi i nepouzdani. Vezivanje za državu, ili bolje rečeno za priznavanje statusa goranske zajednice od strane državne administracije pokazalo se pogubnim 1999.godine kada je dotična administracija odjednom nestala i kada su Gorani ostavljeni na cjedilu da se nose sa posljedicama. Potreba za samodefinisanjem je međutim ostala. Gorani nisu jedini na prostoru bivše Jugoslavije koji tragaju za sopstvenim identitetom a da se u njoj tom prilikom ne sukobljavaju dvije međusobno suprostavljene opcije. Isti je slučaj i sa Crnogorcima koji su petnaest puta brojniji od Gorana, imaju i svoju državu, nacionalne institucije kao što je akademija i slično. Prilikom popisa 1991.godine oko 10 odsto građana Crne Gore izjasnilo se kao Srbi, oko 60 odsto kao Crnogorci. Tokom posljednjeg popisa iz prošle godine, pokazalo se da ima oko 30 odsto Srba, što znači da je njihov broj povečan skoro tri puta. Broj Crnogoraca je smanjen na 40 posto (istovremeno, 60 posto ljudi se izjašnjavaju da govore srpski jezik, a ne crnogorski). Radi se o istim ljudima. Jasno je da kod ne tako malog broja ljudi se mijenja osjećanje identiteta u zavisnosti od mijenjanja političkih i društvenih prilika. Dok se u popisu 1991.godine očito radilo o identifikaciji sa državom – Republikom Crnom Gorom, do 2003.godine mnogo je napredovala identifikacija sa nacijom – ili crnogorskom ili srpskom. Paralelno sa tim se odvija i skuob između dvije političke opcije: opcije samostalne crnogorske države i opcije očuvanja zajednice sa Srbijom, ili čak sjedinjenja sa njom. 13 http://arhivkrusevo.blogspot.com/

Izvor: Nezavisni magazin na bosanskom jeziku „ALEM“

Godina VI broj 132,133 i 134

2004.godina

Filip Tesar, je rođen 1969.godine u Pragu, gdje je na Karlovom Univerzitetu 1996.godine završio etnologiju. Tokom rata u BiH ali i na Kosovu, radio je, između ostalog kao novinar i humanitarac. Posebno područje njegovog interesovanja je Gora i to od 1999.godine. Zanima ga njen folklor, običaji, identitet i budućnost. Od te godine je stalno zapošljen na Institutu za međunarodne odnose u Pragu koji je počeo sa radom 50.-tih godina i to kao instrument vanjske politike tadašnje komunističke vlasti. Nakon sloma komunizma ovaj Institut je doživio radikalnu promjenu; stručni tim je bio znatno podmlađen. Na njemu radi 20 stručnjaka i podjeljen je na tri odjeljenja: Odsjek bezbjednosnih analiza, Odsjek evropskih analiza i Odsjek regionalnih analiza, gdje je gospodin Tesar angažiran kao šef odsjeka. Istraživanje Filipa Tesara su usmjerena na Balkan, a najviše je pažnje posvjetio Bosni, Kosovu i uopšte manjinskim pitanjima u svim zemljama Balkana. Svoje naučne radove objavljivao je u nekoliko čeških zbornika, a novinarske članke i u bosanskim medijima.