Sjećanje na Irfana Ibrahimi (1946 – 2013)

Politika u nevrijeme

Sjećanje na Irfana Ibrahimi (1946 – 2013) — prvi poslijeratni demokratski političar u Gori

Politika u nevrijeme

Gora gotovo da ne poznaje prave, istinske političare. Politikanata ima mnogo i oni su ruglo istinske politike ili tamna strana ljudske djelatnosti da se vodi narod ili zajednica.

Kažu da je ranije bilo dosta dobrih ljudi i da su bili prilično odgovorni, iako nisu bili obrazovani i pismeni.

Vodili su mnogo računa o susjedima, sugrađanima i svim ljudima u kraju i njihova dobra; starali su se da se ništa ne troši uludo, da se ništa ne uzurpira i da sačuva sve što se može sačuvati. Život i dostojanstvo čovjeka je bila svetinja.

Teško je pisati o čovjeku koji ti je bio blizak, i uz to i rođak. Blizina ti neda da ga vidiš onakvim kakav doista jeste; preblizu je da bi ga dovoljno dobro vidio. Zato je potrebno da se izmakneš i da ga posmatraš kao da ga uopšte ne poznaješ.

Od malih nogu me je vukao sa sobom u njegova društva, koja su bila mnogo starija od mene i koja nisam baš dobro ili nikako razumijevao o čemu i šta pričaju. I možda je to bio razlog koji me je silio da mnogo rano razmišljam o stvarima koje su bile 'teške' za moj uzrast.

Pojava višepartijskog sistema je učinila da bude usamljen; svi su zadržali stare pozicije i grčevito su se borili da održe sistem koji se neminovno raspadao.

Zato je ostao bez 'društva' i spao samo na nekoliko njih. Izgleda da tako biva sa protokom vremena i sa godinama, ali naravno i sa promjenom prilika, u ovom slučaju političkih, a prije svega ratnih. Palikuće nisu nikome dvalai da se oslobodi, da se izmakne i da se komotno osjeća.

Iako pričam o sebi, vjerovatno će te skontati da u stvari pričam o njemu i o njegovom uticaju na mene, ali i na širu okolini.

* * *

Gajio je interesovanje za sve što je važno za čovjeka, zajednicu i narod. O tome je često razmišljao i razmenjivao mišljenja sa mnogima, jer je često govorio i znao da ga jedino stabilna država može sačuvati kao narod, kaa čovjeka; kao ljudsko biće; država koja treba da mu obezbjedi da na miru živi, da razvija sebe i svoj identitet i da ne strahuje da mu neko skida kapu sa glave, da ga opredeljuje, svojata, negira ili poništava.

Voleo je filozofiju i mnogo je čitao. U posljednje vrijeme i ona ga nije zadovoljavala u potpunosti i često je govorio da i ona ima kraj i da ne može da ponudi konačnu istinu. Zato ga je susret sa istinskim znalcima mnogo veselio i radovao se da bude u njihovom društvu; volio je da ih zapitkuje ali i da ih sa velikom pažnjom sluša.

Dosta mu je bila jedna riječ i da razumije sve, da sve obuhvat i da sve stavi na svoje mjesto. I od drugih je isto to očekivao – da o nečemu kaže jednu riječ i da sve bude jasno.

Dakle, ineresovala ga je samo suština i na tome je napadno insistirao; nije volio priče, klonio se ispraznih govora i dokonosti. Mnogo riječi za njega je značilo zapetljavanje, izbjegavanje suštine i zamagljivanje onoga što je važno, odnosno nepotrebno gubljenje vremena.

Sve što je uzimao u ruke da radi – radio je sa ogromnom posvećenošću, velikom odgovornošću i velikom pažnjom; sve je pretvarao u važno, korisno i estetski doterano. Svaku stvar ili pojavu je htio da svede na centar, na ono što je važno, određujuće i korisno. Po njemu, ako izgubiš centar periferija ti se razliježe, širi ili bježi od svoje osnove, od osnovnog značenja.

Sažimanje od periferije prema centru znači da se pojava shvati i obuhvati sa najmanje riječi, da bude jasna i sažeta. Sažimanje na dovoljan broj riječi da se stvar pojmi na najbolji način.

Najvažnije je u životu imati pouzdane odrednice, i još je bolje imati samo jednu i na nju insistirati do kraja. Ako nemaš odrednicu onda te neko uvijek određuje i modelira kako dotični hoće.

Odrednica je u vezi sa ciljem, a cilj je uvijek jedan. Ko misli da ih je više, taj postaje veoma lahka meta; svako može da ga gađa ili da ga potura tamo gdje on ne bi poturi ni prst.

Među retkima je koji je politiku doživljavao veoma ozbiljno i odgovorno. Uvijek je tražio razlog zašto je neko povlačio određeni potez, ali i ono što je on povlačio ili preduzimo bilo je promišljeno, odmereno i realno; bilo je primenjeno datom trenutku, ali sa namjerom da potez bude trajniji i da bude od koristi za jedan duži period. Dakle, politiku nije svodio na nekakvu improvizaciju, što je čest slučaj kod nas.

Odnosno, politiku nije doživljavao kao izvor egzistencije, mogućnost da se zaradi, napreduje ili da se nešto bude nezasluženo; politiku je shvatao kao umjeće mogućeg, kao umjetnost i prefinjenost, odnosno kao djelatnost da (pre)živi čovjek, društvo, zajednica, narod. Odnosno, politika kao dobra prilika da ljudi žive mirno i dobro, da napreduju i osjećaju se zadovoljo i radosno.

Njegovo okruženje mu nije išlo na ruku, a još šire okruženje nije htjelo da tako bude; mnogi su nastojali i u tome uspjeli da se sistem uruši, da se pokrene rat, da sve nazaduje i stane, i da sve ovako srušeno potraje jedno izvjesno vrijeme.

Demokratija je u Gori dočekana na nož. Zapravo, noža je ovdje bio sve i počelo je neviđeno klanje samo da bi se pokazalo ko je u pravu i kome pripada da se može baviti politikom. Naravno, nož je odneo prevagu ili pobjedu, a mi smo ostali poraženi i otišli smo na Zapad da se liječimo.

* * *

Politika se na našim prostorima vodila kao šarltanstvo. Politika kao prilika da se dobro zaradi ili da se na silu nametne neki interes, projekat ili biznis; da se u nju uguraju najbljiži kao paravan za prevare i alibi za glupiranje.

Dakle, politika pretvorena da svaka šuša može doći na vlast i da se iza nje krije, odnosno da demokratija bude paravan da se čovjek neograničeno glupira, proserava i izživljava; demokratija kao krajnje utočište za odlaganje frustracija, fašizma, totalitarizma ili prikrivanje kućnih problema; neki se dokazuju ženama da su pametni i sposobni, moćni i da mogu presudno uticati i odlučivati o mnogim stvarima za druge ljude.

Zapravo, shvatanje politike kao dobre prilike da se jaja smešte u udobnoj fotelji i da se iz njih izlegne koja donacija, zaposlenje žene, muža, rođaka, prijatelja, komšiju i neprekidno laganje naroda radi svojeg linčog interesa i promocije. Odnosno, politika kao dobra prilika za ličnu promociju trulih ambicija, lečenja kompleksa, politika kao perverzija i pornografija.

* * *

Vrijeme propasti komunizma, odnosno njegovo urušavanje i vezano sa tim i ratovi da se stvore nacionalne države je prilika da se ljudi pokažu u svojoj pravoj prirodi.

Zapravo, rat kao najbolja prilika da iz čovjek izađe i pokaže se svinja koja u njemu čuči (Niče); svinja koja napravi rusvaj, sve popali, pobaca, polomi i razbije. Pokazivanje pravog lica čovjeka u punom kapacitetu kao destruktivca, lopova, seksualnog manijaka, palikuću...

Urušavanje komunizma je i prilika da se uvede demokratija i demokratski sistem, ali na silu i pod velikom pretnjom i pritiskom sa strane. Retki su bili koji su dobrovoljno tražili demokratiju i poštovanje njenih praivla; u demokratiju su videli pretnju za njihov prevaziđeni i skoro pri smrti sistem, i noravno, pretnja za njihove decenijske privilegije od diktature proleterijata.

Za ovog čovjeka demokratija je bila čin oslobađanja, trenutak i mogućnost ili prilika da možeš da kažaš ono što misliš i da živiš život onako kako misliš da je najbolje; demokratija kao prilika da se pokaže ljudskost, tolerancija i uvažavanje drugoga.

Oni koji su bili protiv demokratije otišli su u rat, jer nijesu mogli da se pomire da može neko drugi da dođe na njihovo mjesto; nisu mogli da se pomire da neko drugačije misli, vjeruje ili radi.

Od ovakvih ljudi čovjek o kome pišem je bio napadan i bio je stavljen na taputu kao da je bio nekakva protuva; vrijeme je pokazalo suprotno. Odrpanci komunističkog predznaka i srpske (radiklane) ideologije bili su najveći napadači, naročite njeogove kolege, sa kojima je godinam a radio zajedno, ali nikada nije, to dobro znam, djelio njihove vrednosti i njihovu ideologiju.

Malo je paradoksalno, ali za demokratiju, barem na ovim prostorima, su pretežno bili vjerujući ljudi, a protiv nje ateisti; njima (ateistima) je opsesija bila da ne dozvole pojavu demokratije (da ne dođe neko drugi na vlast) ili da se ona sruši(onemogući)  putem rata.

Jednako važi i za vjeru, iako sa danas gotovo svi oni pohrlili u džamiju kao da se tamo nešto daje ili uzima, kao da ih tamo čeka neka nagrada ili da tamo ima nešto čega se valja dokopati... Svi redom su se ovi ljudi obrukali, kako ispred narada tako i pred historijom.

Samo su vrebali priliku kako da iskažu svoj raskošni totalitarizam i fašizam; svojski su se trudili da uveličaju 'dostojanstveno' propadanje naroda, države i društva, drugh naroda, ljudi...

Ako neko ozbiljno istražuje značaj vjere u demokratiji na našim prostorima, mora uzeti u obzir činjenicu da je islam odigrao pozitivnu ulogu u uvođenju demokratije i da su se vjernici tome radovali.

Iz mnogih usta sam čuo, dakako i iz usta onoga o kojem ovdje pišem, da je islam težio demokratiji jer je vjernicima bilo prilično tijesno u totalitarizmu; ljudi su osjećali da vjeri odgovara sloboda, da se u takvim uslovima najbolje pokazuje, razvija i od koristi je svima.

Naravno, za ostale vjere se ne bi moglo reći ili ih pohvaliti da su se slavno ponašali u vrijeme ratova, uspostavljanja demokratije i poštovanja ljudski prava. I danas ih drži preovlađujuće stanje da podržavaju diktatore, lopove, kriminlce i političare koje propagiraju jednoumlje, začinjeno vjerskim učenjem, i, naravno, netrpeljivost prema drugim vjerama.

* * *

Šta čovjeka kvalifikuje, opredeljuje ili preporučuje da se bavi politikom? To znači da uđe u političke vode i da ga to nosi i strastveno određuje, gotovo, do kraja života?

Kada nije bilo višepartijskog sistema, nekako se podrazumjevalo da političar mora obavezno biti komunista i ateista, da se dobro dodvorava drugima, da zaboravi na sebe i da jedino misli na druge, naročito one koji su bili iznad njega u partijskoj hijerarhiji, da je pun komunističkih tirada i fraza i, naravno, da ima nekoga da ga gura, da napada one koje se ne sviđaju onima koji su im pretpostavljeni, da dođe na njihovo mjesto i da on onda komanduje, diriguje, određuje, seče...

Za vrijeme komunizma pretežno se politički kadar regrutovao iz učiteljskog kadra, jer je to bio vrhunac našeg obrazovanja. Cijelo društvo je počivalo na učiteljima jer su oni bili ti koji su obrazovali ljude i tjerali ih da zauzimaju određene stavove po mnogim pitanjima važnim za državu i društvo uopšte.

Malo je bio onih koji su završili fakultet. Ali fakultet nije bio kriterijum koji bi bio odlučujući da budeš političar.

Političar se postajalo ako si dokazani ateista i ako potičeš iz takve porodice koja gaje takve vrijednosti. Morao si jedno duže vrijeme da se pečeš u društvo 'iskusnih političara', 'diplomata' i 'političkih trikova', da te osposobe da budeš poslušnik i da slijepo slijediš instrukcije, iako, i gotovo redovno, nemaju nikakve veze sa stvarnošću.

Posebna je priča političkih kurseva, pored postojanja fakulteta političkih nauka i drugih fakulteta. Ali, više se povjerenja i vjerovalo se priučenom i nepismenom kadru, nego fakultetski obrazovanim ljudima.

Jednostavno! Glup ne može pogriješiti jer radi ono što mu se kaže. Obrazovani može da zabrlja jer konta svojom glavom. I danas je tako.

Što nepismenije i poslušnije stado, to je lakše vođenje partije, lakše se ostvaruju ciljevi, a i narod nekako voli da je tako. Voli da ga političari lažu, varaju, obećavaju svašta, a oni uvijek naivni pa nasenu na politički trik.

Eto, kakva je bila politika i političari tada mogli smo vidjeti po tome kakvi su političari došli i kako se desilo da se na političkoj sceni pojave ljudi spremni da ruše sve, da destruiraju sve živo, a da lažu kako rade historijske stvari.

Kako je bilo moguće da dođu političari koji ne umeju da pročitaju vrijeme, potrebe, da se odupiraju promjenama i da su spremni da žrtvuju cio narod za njihove propale i prevaziđene ideje.

Kako se danas rađaju političke partije, imaćemo poplavu partija jednako kao što imamo poplavu benzinskih pumpa. Ovdje niko ništa ne radi ili samo čeprka po nekim privatnim stvarima i ogovara ili olajava svoje političke protivnike.

Politika kao dobar biznis ili dobra prilika da se na brzinu zaradi i da se jedno vrijeme živi na nekoj ćopavoj nozi. Ako uspiješ da se domogneš parlamenta, onda je dobra prilika da se za kratko vrijeme obogatite i uživate neke privilegije.

Posmatram političare, pokušavam da ih izanaliziram i da pokušam da odgovorim na postavljena pitanja. Oni koji nemaju političke ambicije, ali žele da se bave profesionalno nekim poslom, politiku prate jer im ona odlučuje o njihovoj sudbini, a to je veoma često bilo jako drastično.

Kako je politika djelovala, koliko je bila uspješna ili neuspješna na ovim prostorima vidi se po tome da su ljudi u sedamdeset posto slučajeva nalaze, borave i rade u inostranstvo.

Inače, vlast, pljačka i ratovi se prožimaju, jedan drugog prate i uslovljavaju. Vlast ima potrebu da pljačka kako bi nahranila svoja i ostala gladna usta. Kada nema mogućnosti da više pljačka, onda ide u rat da bi se napljačkala. Tako su radili i prije. Usput rade i neke druge stvari (siluju, ubijaju, pale, ruše...) kako bi pokrili pljačku.

* * *

Dakle, nekada je politika bila privilegija samo jedne ideologije i samo oni su se mogli upustiti u avanturu zvanu politika. Danas, nema nikakve ideologije, ali svaka šuša, svaka osoba, bez obzira na zvanje i znanje i bez ugleda, može formirati političku partiju i baviti se politikom bez ikakvog ograničenja. Narodu, kako mu drago. Jedinu kaznu koju može zaraditi je da ostane bez glasova, a to znači bez posla i bez para. Ali je i to dobro, jer se nekada zbog politike ostajalo i bez glave.

Politika je jedna privremena profesija sa kojom se ljudi bave stalno: pismen – nepismen, znan – neznan, lopov – pošten, ugledan – neugledan... ali ima i takvih koji koji nisu uopšte zainteresovani i nikada nisu razmišljali i nikada nisu pokušali da se politički angažuju, da se opredeljuju, pa čak nikada nisu ni glasali jer su znali da je ovdje politika uvijek bila na silu i da je silu podrazumijevala.

Možda je sklonost da se čovjek bavi politikom nešto dublji, da potiče iz dubljih slojeva strukture ljudske ličnosti za pohotom, iz neke strasti za destrukcijom, za vladanjem po svaku cijenu, za manipulacijom.

Dublji poriv da ljudi vladaju drugim ljudima, da ih pokoravaju, da se samo njemu obraćaju za pomoć. Kod glupih i nepismenih političara to se veoma lahko primjeti, jer se odmah vidi da je on ušao u politiku da bi se spasio političkog progona ili da bi se preko politike svetio nekome za suprotne političke stavove, koje doživljava kao prepreka za svoju političku (čitaj finansisku) karijeru, da politički napreduje i profitira.

Politička scena je još pod uticjem komunizma i njegovog načina posmatranja politike, dakle totalitarne ideologije i jednoumlja.

Još je politika obojena i obeležena velikom dozom netrpeljivosti, ideoloških i nacionalnih predrasuda i još postoji težnja da se drugi potpuno zgazi i poništi, što je u veliko komunistički manir posmatranje politike i političkog života.

Nešto slično kao diktatura proleterijata. Prije svega diktatura koja je još draga, bilo da je diktatura jedne partije, ideologije, nacije, vjere...

Ranije se u politiku ulazilo da bi se zaštitili, danas da bi se svetili, da mi nekome vratili milo za drago, nekakav dug ili ne znam šta, ali u svakom slučaju tričavo i beznačajno.

Nekada su političati spremani po fakultetima, vojnim školama i sve to kako bi se na najbolji način upoznali sa strategijom, taktikom, historijom, geografijom... danas iz srednje škole pravo u parlament, u skupštinu, sa ulice pravo u diplomaatiju, konzulat; i svako danas govori kako su im djeca pametna sa dvije, tri ili četiri godine.

Svi su čudo od djeteta i zato se nemojmo čuditi ovakvim pojavama. Pametna djeca brzo kontaju kako se najbrže i najbolje može doći do para i privilegija i lahko zaraditi novac.

* * *

U svakodnevnom životu je važno da budeš svoj na svome, da imaš jasne principe i da ih ne menjaš tako često. Ovo u prvom redu važi za politiku i to mnogo više nego izvan nje.

Kada nisi svoj, kada od nekoga zavisiš, kada nekome nešto duguješ, kada trebaš da se nekome pravdaš, da se okrećeš potpuno prema nekome ili prema nečemu, onda si nestalno biće, nestalni subjekat i okrećeš se (ili tačnije okreću te drugi) svaki čas, od prilike do prilike, na svaku promjenu tuđe potrebe, na svaki mig neke šuše koja želi sa tobom da se sprda; postaješ sredstvo u tuđim rukama, odnsono postaješ vrtikapa koju okreće ko kako hoće i prema svojom (ne tvojim) potrebama.

Politika je puna takvih ljudi, ali je još veći broj u politici dolaze sa dna društva, ljudi kriminalnih osobina i prošlosti, notornih nesposobnjakovića, ljudi koji na politiku gledaju kao izvor za dobru zaradu (pljačku i privilegije); dakle, ne birajući sredstva i metode da se dođe do cilja; politika kao kriminalna radnja za ostvarivanje neke dobiti.

Politika kao kriminal, kao ucjena, kao divljaštvo, kao prizemlje, politika kao vašar, kao rialiti šou...

Ako direktni predstavnici nisu baš ološ naroda, njegov najniži talog, onda ih regrutuju ološi iz njihovog okruženja, iz njihovo sela, sokaka, kvarta ili iz njegovog miljea.

* * *

U vremenu pred nama, politika će se sve više izgledati kao zabava, kao izvor zarade i dobrog provoda. Politika jednostavno prati dešavanja i tokove koji se odvijaju i društvo, odnosno potrebe i stremljenja političara ali i naroda.

A narod će neminovno htjeti samo da pobegne od stvarnosti i da se neposredno igra, odnsono poigrava da bi skratio svakodnevne muke i da bi zaboravio na težački rad i život.

Dakle, politika kao vrhovna zabava, kolektivno ludilo, kolektivno dirinčenje, prilika kada niko nikome ne zamjera, kada svako svakoga tapše po ramena; svi se vesele i svako svakoga hvali, a svi su u istoj bulji i nikako da iz nje izađu.

Politika se danas vodi na način da nekoga srušiš, pobiješ, poništiš, satreš. Samo ponekad se vodila kao umjeće da nekoga pridobiješ, da ga nateraš da razmišlja, da se opredeljuje; danas birača gledaš kao mašinu, kao objekat manipulacije, kako da ga na najjeftiniji način kupiš ili prevariš, da ga usoviš, ucjeniš, da ga poniziš i da ga zrobiš.

Čovjek je bio slobodniji u jednopartijskom sistemu nego danas kada ga nekoliko desetina partija opsedaju sa svake strane, inače današnji demokrati su takvi postali na silu, na silu se održavaju i nikada birače ne tjeraju da glasaju za ideje nego isključivo za pare.

Da je danas živ još manje bi poželeo da se bavi politikom i da mu politika bude opsesija, iako je politiku, naravno u svoje vrijeme, doživljavao kao nužnost, jer bez nje je bilo teško živjeti i opstati. Nije hteo da politički napreduje, da se busa za neku političku poziciju, jer je znao da je vraški teško baviti se politikom u ova gadna vremena, a i imao je godine da to sve ljudski podnese.

* * *

Politika se ovdje vodi kao utrka ko će koga više da uplaši, ko će koga više prestrašiti, prestraviti; birač se ovdje pretvara u gonjenu životinju, osobu kojoj se samo nešto nudi a za uzvrat uvijek joj se nešto krade, uzurpira ili nikada se ne ispuni obećano, odnosno uzurpira glas radi ličnih interesa; birač se svodi na objekat udvaranja i jedino mu se političar ulaguje da napravi neku glupost ili da se štiti od svojih gluposti...

Politika svedena na zastrašivanje, na izazivanje ekscesa sa rivalskim političirama i njihovim stadom; politika svedena na pretnje da se mora glasati samo po naređenju 'odozgo', po sugestiji 'viših' istanci da se ne izgubi privilegija, da četiri godie sjediš, ništa ne radiš i izležavaš se po cio dan, a svaki mjesec primaš privilegiju; da samo jednom u četiri godine glasaš za novopečene i na silu natjerane demokrate. Zapravo, ovakve demokrate mogu na silu natjerati i mrtve da glasaju.

* * *

Strah je najjače sredstvo za uslovaljavanje i od njema nem odbrane. Jednako kao što pojedinci imaju strah od letenja, tako većina ljudi ima strah od negalsanja; i tako se stvara armija neslobodnih ljudi, a ljudi su navikli da žive u neslobodi i svako ih promjena uznemirava i remeti ustaljeno ponašanje.

Politika uvijek igra na tu kartu i redovno dobija. Ovdje se nesloboda priziva ako obezbjeđujeje koju kintu i svi ljudi razmišljaju u duhu jednakih stomaka – ja pijem vodu jednako kao i ti, odnosno svi smo jednaki u (ne)slobodi i nema veće meline za zagovornike diktaure proleterijata.

Ljudi su decenijama i vjekovima vaspitavani da poštuju vlast, a ne ona njih. Svako drugačije ponašanje ide za tim da se bori sa vjekovnim navikama, a to je veoma teško ide.

Uostalo, ovdje demokratiji ne ide ništa na ruku: ni neposredno ni šire okruženje. Sve je u grču, svi nastoje da prevare demokratiju i svi po malo uspjevaju, iako se svi iza nje kriju. Politikanti to dobro prate i vide i na svoj način i veoma uspješno je imitiraju.

On je bio jedini čovjek koji je bio svjestan da je politika odgovorna i ozbiljna djeatnost. Najkomlikovanio posao koji su ga kod nas obavljai ljudi bez ikakve odgovornosti, i, što je najmorbidnije, bez ikakvih posljedica za političke promašaje.

Gotovo su retki ljudi koji će odbiti da se bave politikom, bez obzira da li znaju šta je i kakva je to djelatnost i da li su njoj dorasli; ali ako im proponirate (ponudite) da čuvaju goveda, oni će vam, sa prenemaganjem od uvređenosti, odgovriti da taj posao ne znaju da rade i da on nije za njih. Dakle, da čuvju stado ovaca nemaju dovoljno znanja, ali da se brinu o stadu ljudi uvijek su spremni.

Izvor: (Piše: Mehmed Hamza)

Vezani članci

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš