Kolonija narodnih rukotvorina i u Dragašu

Danas je Dragaš bio domaćin  izložbe koja  je bila organizovana u maloj sali  hotela "Meka".
Na izložbi se moglo vidjeti dosta ručnih radova i tradicionalne nošnje iz Novog Pazara, ali i sa Kosova, iz Peći, Mitrovice, Prizrena, ali i iz Dragaša i drugih krajeva na Kosovu.
Domaćini izložbe u Dragašu bili su Udruženje žena Sitarka i BZK Preporod.
Ovom prilikom Zinaida Elmazi je rekla
„Naše udruženje je prihvatilo inicijativu i drage volje učestvujemo u svim vidovima afirmacije naše nošnje i rukotvorina. Naše su žene izuzetno umješne i vrijedne i jako stručne kada su u pitanju ručni radovi, ali nažalost Dragaš je najudaljenija tačka na Kosovu, od centra Prištine, samim tim mnogo se teže dolazi do fondova, a i naš sistem života, patrijarhalan je i još uvijek žene ne odlučuju same o mnogo čemu, pa se stoga teže mogu odlučiti na neke dodatne aktivnosti i inicijative, pogotovo ako iziskuju izbijanje iz kuće u dužem vremenskom periodu. Ovo su neki od razloga zašto je teže udruživati naše žene, ali usprkos tome, mi radimo kad god se ukaže neka prilika. Ova današnja izložba i upoznavanje sa udruženjima iz Pazara i Mitrovice, u mnogome će nam pomoći da proširimo svoje vidike i na neki način probamo omogućiti našim ženama dodatne aktivnosti od kojih bi mogli privređivati za svoj dom i porodicu. Ja sam non stop u pokretu, odnosno na terenu. Sa mnogim ženama sam u redovnoj komunikaciji i daću sve od sebe da u narednom periodu iskoristim nova poznanstva kako bi se stvorili uslovi za bolju perspektivu žena. Moram na kraju da zaključim da usprkos rečenom, žene su često pasivne i nepreduzimljive, pa je rezultat toga da najčešće egzistiraju kao domaćice i isključivo u okviru sopstvenog domaćinstva.“
Samir Zoranić je o karavanu prijateljstva rekao
„U razgovoru sa našim sestrama iz Sandžaka, iz udruženja Pazarski bazar rukotvorina, koje su izrazile želju da se upoznaju sa sličnim udruženjima, došli smo na ideju da organizujemo ovaj karavan prijateljstva, Sandžak Kosovo, koji podrazumijeva druženje žena, afirmaciju njihovih raznih rukotvorina i svakako nošnje.    Ovaj karavan bi trebao da bude inicijalna kapisla, ili neki početak za udruživanje, ne samo na polju udruženja žena Bošnjakinja, već i na svim drugim poljima u regionu. Danas smo u Dragašu, juče smo bili u Prizrenu, bilo je prelijepo i nadam se daljnjoj saradnji. Žene iz Sandžaka su fascinirane sa radovima i nošnjom karakterističnom za Dragaš odnosno Goru, gdje žive naši sunarodnici. Zahvaljujemo se udruženju Sitarka, također se zahvaljujemo i predsjedniku Preporoda, domaćinima današnje izložbe. Lijepo nam je ovdje i nadam se da će ovo prerasti u neku tradiciju.“
Gošća iz Novog Pazara, Raza Nikšić, predsjednica udruženja Pazarski bazar rukotvorina ovom je prilikom kazala:
„Mi smo ovdje, odnosno na Kosovu u karavanu prijateljstva, koji je inicirao Samir Zoranić, a čiji je cilj da se prošeta Kosovom i da se upoznaju udruženja žena koja se bave istim ili sličnim aktivnostima kao i mi. Mi prije svega njegujemo i čuvamo stare zanate. Tim činom, čuvanjem starih zanata, mi smo doprinijeli čuvaju naše kulture. Cilj nam je da upoznamo slična udruženja i da ih na neki način umrežimo i da zajednički radimo na zaštiti.
Mi smo u Pazaru jedno i jedino udruženje ovakvog tipa, postojimo već 4 godine, mada  smo aktivni tek zadnje dvije godine, dok smo uvidjeli šta nam i kako treba  raditi. Mi smo u Srbiji umreženi sa udruženjima sa njima sarađujemo, ali mi moramo da imamo i naš djelokrug rada i  zbog toga nam je interesantno, da se iz ovog domena, isključivo rada žena sa starim zanatima, mi umrežimo. Možda je najvažniji cilj, da našu ženu Bošnjakinju na neki način uposlimo. Naše su žene zanemarile ovaj posao od koga bi mogle po malo i da žive, da ekonomski osnaže, to je naš cilj, da vratimo našu kulturu, ali istovremeno da se žena uposli.
Imamo i jednu specifičnost. Sandžački ćilim koji je na listi UNESCO-a upisan kao Sjeničko Pešterski ćilim, ali svakako to je taj naš ćilim, s ovih prostora. On je dugo  tavorio na nacionalnoj listi ali je trebalo malo pogurati da on dobije veći značaj odnosno mjesto koje mu pripada. Mi smo svojim angažmanom i učešćem na mnogim kolonijama, doprinijeli da se taj naš ćilim, od strane etnografskog muzeja Beograd, kandiduje  na listi UNESCO-a,zajedno sa Pirotskim i Staparskim ćilimom. Mi ćemo od ovoga imati veliku korist kao bošnjački narod a ne kao udruženje.
Udruženjima žena sa ovih prostora treba malo više organizacije, više u promotivnom smislu, da se one vide, čuju, jer one rade, izvrsno rade, čak šta više ja sam se oduševila njihovim umećem, jer pogotovo ova nošnja u Dragašu je toliko koloritna da čovjek zanemi pred njom. One su vrsni majstori, one su virtuozi za ovaj posao, vidim fascinantne radove, ali ih svakako treba podržati, pogotovo to trebaju institucije raditi.“
Predsjednica Kluba žena Bošnjakinja u Mitrovici, Fata Zatrići,koja je također uzela učešće sa svojim ručnim radovima, iskoristila je priliku i rekla,
„Naše udruženje je počelo da radi od 2000 godine i od onda ni jedan sajam nismo propustili. Na početku smo bile i dobro podržane i bilo nas je 25 aktivnih žena, uglavnom su to bile samohrane majke i na neki način, svojim radom u Klubu žena zarađivale su za sebe i svoju djecu. U zadnje vrijeme nemamo nikakve podrške od institucija, osim ponekad od međunarodnih organizacija, pa je sve teže pa danas imamo svega sedam aktivnih žena. Usprkos tome mi radimo i činimo sve da se ne bi zatvorile aktivnosti oko ručnog rada kojeg mi radimo, uglavnom su to ćilimi, džemperi, puloveri i mnogi drugi ručni radovi.“
Tako, uz prisustvo manjeg broja posjetilaca, što zbog preventivnih mjera, što zbog produženog vikenda, ova je kolonija rukotvorina ukazala na neke mogućnosti, na koje usprkos ukazivanju nekih boraca za kulturu, sa nivoa institucija, ipak nema dovoljno sluha. U međuvremenu, mnogi artikli prije svega na polju tkanja, koji su se do juče radili manje više u svakom domaćinstvu, sveli su se na raritet, pa ih jednako tako i na terenu ima samo kao proizvodi „Japanske industrije“, kako reče Mehmed Hamza još prije nekoliko godina, na jednoj raspravi o kulturi i narodnoj nošnji kao ručnom radu, koja tiho odlazi u historiju.