Ovo je zbunilo i naučnike: U Francuskoj otkriveni muslimanski grobovi stari više od 1.000 godina

Da je islamska strela jednom dobacila čak do Otena, grada u samom srcu Francuske, u današnjem regionu Burgonja, na manje od trista kilometara od Pariza — znalo se iz istorije

Ovo je zbunilo i naučnike: U Francuskoj otkriveni muslimanski grobovi stari više od 1.000 godina

Da su četrdeset godina neprekidno vladali krajnjim zapadom francuskog mediteranskog pojasa — znalo se iz istorije. Ali nedavno je to potvrdila i arheologija, kada su otkriveni njihovi grobovi

Mediteranska obala na jugozapadu današnje Francuske istorijska je oblast koja se naziva Septimanija. U pitanju su zapadni krajevi starorimske provincije Narbonske Galije (nazvane po glavnom gradu po imenu Kolonija Narbo Martijus, današnji Narbon), koja se okvirno protezala od Italije do Pirineja i bila od velikog strateškog značaja zbog kontrole puta ka Iberiji; dok Septimanija svoje ime duguje ili latinskom nazivu grada Bezjea (Kolonija Julija Septimanorum Beatere) ili pak činjenici da se na njenom tlu nalazilo nekih sedam gradova (Bezje, Eln, Agd, Narbon, Lodev, Magelon i Nim).



 

Septimanija je 462. došla pod vlast Teodorika II, ušavši tako u sastav Vizigotskog kraljevstva koje se na svom teritorijalnim vrhuncu prostiralo po najvećem dijelu Pirinejskog poluostrva. Početkom osmog vijeka, nastupila je velika kriza i građanski rat, kada je 709. godine Roderih svrgnuo kralja Viticu.

Roderihovi protivnici — u dobroj mjeri sljedbenici arijanskog hrišćanstva — skupili su se na afričkoj strani Gibraltara, zatražili pomoć mavarskog emira Muse (vladara najzapadnijeg dijela Omejadskog kalifata) i otvorili vrata pakla za kršćane, vrata koja će se zatvoriti tek osamsto godina kasnije.

Mavarska invazija počela je 711. kada je berberski vojvoda Tarik ibn Zijad prešao Gibraltar, isprva sa svega 1.700 vojnika, zvanično — da bi intervenisao u građanskom ratu. Nakon što mu je stiglo pojačanje, sukobio se sa Roderihom u Bici kod Gvadalete: sedam hiljada Mavara udarilo je na dvadeset pet hiljada Vizigota, i nanijelo im strahovit poraz u kojem je Roderih skupa sa cvijetom vizigotskog plemstva izgubio život.

Brzina kojom su Mavri pokorili vizigotsku državu bila je munjevita (osvojili su sve osim krajnjeg sjeverozapada, gdje je u planinama nastalo Kraljevstvo Asturija, iz kojeg će nići sve ostale iberijske kršćanske države i posljedično — Španija i Portugal).

Već 717. oni su pod zapovjedništvom Al-Sama ibn Malika prešli Pirineje i zaposeli Septimaniju, koju su pretvorili u jednu od pet pokrajina Al Andaluza (kako su nazvali novu zemlju). Za prijestonicu su izabrali Narbon, koji su zvali Arbuna, u kojem se domaće stanovništvo, i dalje mahom arijansko (dakle, jeretičko), osjetilo sigurno od progona Katoličke crkve (u tom trenutku nedvosmisleno pravoslavne), i pružilo im podršku; drugi gradovi poput Bezjea, Agda, Nima, Lodeva i Magelona, slijedili su taj primjer, pa su se kalifatske snage obezbijedile u Arbuni a preko njene luke arabljanska mornarica stekla punu kontrolu nad Zapadnim Mediteranom.

Međutim, spremajući se za osvajanje Akvitanije, doživio je 721. godine Al-Sam ibn Malik težak poraz u Bici kod Tuluza od ruku akvitanskih vojvoda, nominalnih podanika franačkih kraljeva ali suštinski nezavisnih vladara. Al-Sam je tom prilikom ranjen i nedugo potom podlegao povredama, te sahranjen u Arbuni. No, to nije bio kraj jer su njihovi redovi brzo popunjeni i oni su već sredinom te decenije krenuli u novi nalet, čak dobacili do Otena, grada u samom srcu Francuske, u današnjem regionu Burgonja, na manje od trista kilometara od Pariza.

Njihov dalji prodor u Zapadnu Evropu, koji bi da je uspio imao katastrofalne posljedice po kršćansku vjeru i civilizaciju, zaustavljen je 732. godine Bitkom kod Poatjea, kada su odlučnu pobjedu odnijeli Franci predvođeni majordomom Karlom Martelom (stvarnim vladarom tog kraljevstva na čijem su se nominalnom prestolu smjenjivali posljednji pripadnici dinastije Merovinga).

Sam Karlo Martel (koji pritom za svog života nije samo od Arapa branio Franciju nego i od Sasa, Avara, Frižana, oblasnih gospodara) morao je da sklapa mnoštvo različitih koalicija i da saveznike traži na svim stranama, da se oslanja na Langobarde, i na gotsko i galorimsko plemstvo, da bi nekako izašao kao pobjednik. 737. sravnio je Avinjon sa zemljom i uništio omejadsku flotu, srušio zidine Bezjea, Agda, Magelona, Monpeljea i Nima, ali njegov brat Hildebrand (praotac dinastije Nibelunga) nije uspio da zauzme Arbunu.



 

Tako su se sve zaposete teritorije vratile u šake franačke države, sem Septimanije, koja je ostala kalifatska pokrajina još petnaest godina. Međutim, 750. propao je Omejadski kalifat i uspostavljen Abasidski; 756. na čelo Kordopskog emirata došao je omejadski princ Abd el Rahman, koji je šest godina bio u bjekstvu i koji nije priznavao Abaside te je od Al Andaluza napravio nezavisnu državu, samim tim daleko slabiju od moćnog transkontinentalnog kalifata.

U međuvremenu, 752. godine bila je počela ofanziva novog franačkog kralja Pipina Malog, sina Karla Martela i prvog vladara dinastije Karolinga, oca Karla Velikog. Jedan za drugim, grofovi Nima, Agda, Bezjea, koji su kao vazali bili potčinjeni emiru Kordobe, deklarativno su sada davali svoju riječ Pipinu i priznavali prevlast kralja Franaka.

Ne i Arbuna, gdje je gotsko plemstvo podržavalo muslimane; pritom su Pipinu napadi baskijske vojske pod akvitanskim vojvodom otežavali kampanju, pa je trebalo sedam godina opsade da Arbuna padne, no ni tada ne osvajanjem već pregovorima. Pipin je obećao da će poštovati gotske zakone, i njihovog grofa Mila postavio za gospodara, čime je obezbijedio njihovu podršku u borbi protiv akvitanskog vojvode. Mavarska posada bezbjedno je napustila grad, i Arbuna je ponovo postala Narbon.

1.257 godina docnije, u kasnu zimu 2016, potvrđeno je da su u Nimu tokom arheoloških iskopavanja vršenih deceniju ranije, otkriveni grobovi trojice muslimana severnoafričkog porekla, vrlo blizu gradskog jezgra, u nekropoli u kojoj su sahranjivani i drugi članovi zajednice. Pretpostavlja se da su u pitanju bili vojnici koji su ostali da žive tu nakon mavarskog osvajanja Septimanije.

Sahranjeni su po islamskim običajima, sva trojica su bila položena na desnu stranu i okrenuta prema Meki. Dvojica su sahranjeno po „el lahdu“, sa telima u iskopanim nišama i leđima prema ciglama, dok je jedan (koji se nalazi u sredini na slici iznad) sahranjem po „el šaku“, direktno u rovu popunjenom i natkrivenom kamenjem iz starorimskih zidina. Nema tragova nasilja, umrli su prirodnom smrću, i očigledno nakon toga tretirani s poštovanjem.

Izvor: (bhdijaspora.net)

Vezani članci

Komentari na članak

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Nema aktuelnosti za danas!

Nema aktuelnosti za danas!

Nema aktuelnosti za danas!

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš