Nemjerljiv udio Bošnjaka u održavanju Lige

Liga za odbranu prava albanskog naroda, poznatija kao Prizrenska Liga ili Albanska liga, politička organizacija je Albanaca, osnovana 10. juna 1878. godine u Prizrenu, koji je u vrijeme Osmanlijske vlasti bio u sastavu Kosovskog vilajeta.

Nemjerljiv udio Bošnjaka u održavanju Lige

Formiranje ove sveopšte političke organizacije albanskog naroda, po mnogim historičarima i analitičarima, jedan je od najvažnijih historijskih događaja u prošlosti Albanaca. Cilj Lige je bio borba za albansku autonomiju i ujedinjenje svih Albanaca u jedan veliki albanski vilajet.

Podsjećanja radi, Prizrenska liga bila je odgovor na odluke Berlinskog kongresa da preda gradove Gusinje i Plav Knježevini Crnoj Gori, nakon čega je došlo do oružanih sukoba sa Crnogorcima. Pristalice Lige podižu ustanak protiv otomanske vlasti 1879. godine i zauzimaju mnoge gradove. 

Albansko stanovništvo u Otomanskom carstvu živjelo je podijeljeno u četiri vilajeta: kosovskom, skadarskom, janjinskom i bitoljskom. 

Ovaj kongres je osnovan nakon završetka Rusko-turskog rata (1877—1878) između Rusije, Srbije i Crne Gore protiv Otomanskog carstva, kako bi spriječio da oblasti na kojima je živjelo albansko, ali i bošnjačko stanovništvo ne pripadnu državama u okruženju. Međutim, turski Derviš-paša vojskom razbija albanski ustanak aprila mjeseca 1881. godine i raspušta Prizrensku ligu.

Jedan od boljih poznavaoca i istraživača prilika oko formiranja Prizrenske lige je svakako rahmetli Jašar Redžepagić, jedini akademik u ANUK-u iz redova kosovskih Bošnjaka. On smatra da je Prizrenska liga uticala i na narode u okruženju koje su težile samostalnosti. Također, po njegovim riječima, nemjerljiv udio i održavanju kongresa u Prizrenu, su dali i Bošnjaci.

“Liga je svojim smijelim, progresivnim i slobodarskim idejama, angažovanošću svih njenih organa i posebno Centralnog komiteta, svojim moćnim uticajem, osim na svoje sunarodnike, izvršila nesumnjiv uticaj i na ostali muslimanski svijet, prije svega na Bošnjake, pa i druge susjedne balkanske narode. Jedan od razloga je i taj što su odluke Berlinskog kongresa (1878. god.) važile i bile sudbonosne za mnoge zemlje Balkana i njihove narode. Te ideje su se veoma povoljno odrazile na one zemlje koje su se oslobađale, ili su već bile oslobođene od osmanske vlasti. Neke od tih zemalja već tada su iskazivale nedogledne teritorijalne pretenzije, što je imalo kobne posljedice, naročito za albanski živalj, koji je bio protjeran iz južne Srbije, a dijelom i Turci i bošnjačko-muslimansko stanovništvo. U Prizrenskoj ligi i pojedinim njenim organima bilo i članova iz reda Bošnjaka, iz Plava, Gusinja, Novog Pazara i drugih sandžačkih mjesta, pa se može tvrditi da je ona historijski i faktički značajna, u prvom redu, za albanski narod, ali i za susjedno bošnjačko stanovništvo. Time se iskazuje njena prava vrijednost i uloga, što zaslužuje buduća, što svestranija proučavanja”, istakao je Redžepagić, koji je porijeklom iz Plava.

U knjizi „Arbanaška liga”, istraživač Jovanu Hadži-Vasiljević kaže da je „centralna ličnost ove lige je bio Ali-paša Gusinjski, koji je stekao veliki ugled svojim uspjesima u bitkama protiv Crnogoraca 1855, 1879. i 1880”. 

On ističe: „Sredinom 1878. godine su održani veliki skupovi albanskih predstavnika u Prizrenu; okupilo se preko 300 delegata iz svih krajeva gdje žive Albanci. Na kongres u Bajrakli-džamiji došli su i predstavnici carigradskog kruga, na čelu sa Abdulom Frašerijem. Delegati sa Kosova, sjeverne Albanije i Makedonije su bili za političko rješenje albanskog pitanja u sklopu Otomanske carevine, na bazi samouprave i oslobođenja od dažbina sultanu. "Južna" frakcija (uključujući carigradsku) je bila radikalnija, zahtjevajući samostalnost Albanije i odricanje pokornosti sultanu”.

Do kompromisa je došlo na zajedničkoj platformi autonomne Albanije. Formiran je Glavni odbor Lige od blizu 60 članova, i potom na javnom zboru u Prizrenu 17. juna 1878. obnarodovan politički program, u kojem je stajalo da „Albanci neće dopustiti da se njihove zemlje daju Srbiji, Crnoj Gori, Grčkoj ili bilo kojoj drugoj državi, sve oblasti naseljene Albancima koje su Srbija i Crna Gora ovim ratovima otrgle od Turske, da im se vrate, da se pošalju diplomatske misije u Evropu, na Berlinski kongres i kod dvorova, da se Albancima vrati samostalnost, da im se više ne šalju činovnici iz Carigrada, već da ih oni sami između sebe biraju te da sultan ne traži više od njih regrute i poreze”.

Nakon što su zahtjevi sročeni, dokumenat je, između ostalog su potpisali i viđeniji prizrenski Srbi, sa pečatom srpske zajednice.

Učešće Bošnjaka

Iz činjenice da je pokret Albanske prizrenske lige obuhvatio cio Skadarski i Kosovski vilajet, a dijelom i Janjinski i Bitoljski i da se, i kada je na Kosovu svirepo ugušen (1881.), ipak održavao, posebno u krajevima južne i srednje Albanije, da bi na Kosovu albanski pokret pospješnije djelovao krajem XIX stoljeća, organizovanjem Albanske lige u Peći, 1899. godine, gdje su, također, došle do izražaja nacionalne težnje albanskog naroda, a početkom XX stoljeća, nadasve u godinama 1910-1912, organizovali njihovi česti ustanci, borba i realizovali određeni efekti, sve do oslobođenja pojedinih gradova, čak i Skoplja, i drugih naselja, jasno proizilazi da taj pokret nije mimoišao ni susjedni muslimanski živalj - bošnjački narod. 

O zajedničkoj borbi Albanaca i Bošnjaka, Jašar Redžepagić, referiše: 

„U borbama na Nokšiću (1879. i 1880.) u prvim redovima su učestvovali mještani Plava i Gusinja i iz susjednih sela, Bošnjaci i Albanci, a također Albanci iz Rugove i iz Gaša i Krasnića, jer ih je stoljećima i decenijama na ovoj vetrometini vezivala zajednička sudbina.

Za glavnog komandanta Komiteta narodnog spasa, u Gusinju, Liga je odredila Ali-pašu Gusinjskog Šabanagića, koji je pripadao radikalnom krilu Prizrenske lige.

Nosioci narodnog pokreta u ovom kraju bili su: Husein-beg Redžepagić, veoma obrazovani Mula Jaho Musić, Jakub Ferović (Feri) i desetak drugih Bošnjaka i iz reda Albanaca. Svima njima i čitavom mjesnom stanovnoštvu Liga je bila pravi oslonac i najbolja zaštita.

Ali-paša je nastojao zajedno sa pljevaljskim muftijom Nurudinom Vehbijom Šemsikadićem da se snage Prizrenske lige usmjere protiv Austro-ugarskog prodora i osvajanja, dakle za odbranu Bosne i Hercegovine. Tu njihovu ideju podržavali su i Mahmud-aga Bajrović iz Pljevalja, muftija Hodža Gušmir, iz Bijelog Polja, koji je godine 1880., bio član odjeljka Kongresa za Gusinje, i drugi.

Uz muderisa Hadži Imera-efendiju Prizrenija (1820-1886), koji je bio predsjednik Prizrenske lige, i istaknutog političara i jednog od osnivača Lige, Abdyla Frasherija (1839-1892), za taj pokret i organizaciju veoma su zaslužni i Zija Prishtina, Sulejman Vokshi, Ali-paša Gusinjac, Hadži Zeka i drugi.

U telegramu od 29. augusta 1880., u ime Centralnog komiteta Lige, ispred imena ličnosti iz lokaliteta Kosova i Makedonije, izričito stoji "iz Gusinja Ali-paša, iz Jeni Pazara - Muftija i Adem".

Nakon sloma Lige (1881-1882) i suđenja u Prizrenu njenim istaknutim članovima, pojedincima su zarobljeništvo odredili u Anadoliji, nekim na Rodosu i drugim mjestima. Na Rodosu u zarobljeništvu je bilo više njih, među njima i Sulejman-efendija iz Novog Pazara, Ejup-beg iz Novog Pazara, i Abdulj Baki- efendija, također iz Novog Pazara.”

Među onima koji su dali doprinos Ligi i njenoj ideji su bili i predstavnici lokalnih Bošnjaka. Iz Župe i Gore.

U knjizi "Imer Prizreni, ora zemra dhe shpirti i Lidhjes Prizrenit", dr. Muhameda Pirakua, u dijelu koji govori o odlasku u nasilnu emigraciju Imera Prizrenija u Crnu Goru, nakon popuštanja fronta pred najezdom turske vojske, „na Duljeu, ostali najvjerniji saradnici, među njima i hodža Hasan”.

U knjizi se, između ostalog, pominje da je ovaj imam bio predstavnik "...Ljubinjskog bajraka”, te dodaje „za razliku od ostalih koji su se „razbježali, u svoje ‘atare’”.

Dakle, i mještani Župe, su preko svojih predstavnika, bili sastavni dio Prizrenske lige i stali su u odbranu njenih ideja, idejno i svojim životima.

I Gora je dala eminentne ljude koji su značajno poduprijeli ideju Lige. Gora je u to vrijeme pripadala kazi Ljuma, zajedno sa Opoljem. 

Iz Gore su na prvoj plenarnoj sjednici Prizrenske lige bili Mehmet Alija i Arif Kruša. 

U knjizi "Njemendsi i brezave", Mehmeda Hoxhe iz Pakiše (albanski dio Gore), inače potomka Mehmeta Alije, učesnika Prizrenske lige i vodeće ličnosti u pokretu otpora u Gori, između ostaloga, stoji:

„Mehmet Alija govorio je da ‘hrišćanska makedonska manjinska populacija bila je prinuđena zbog pritisaka okolnih kraljevina, da pruži doprinos u ujedinjavanju manjina te da sarađuje sa većinskim muslimanskim stanovništvom, kako bi stvorili svoj vilajet, pridružujući se - Prizrenskoj ligi. Po ovom pitanju, srpski historičar J. Hadži - Vasiljević je pisao:”Sa programom Albanske prizrenske lige solidarisalo se i ostalo stanovništvo iz krajeva koje ne govore albanskim jezikom, sve do Rodopa".

Mehmet Alija bio je član jedne grupe intelektualaca koji su sačinili plan i mapu za organiziranje operativne odbrane, kako bi se sa Safet-pašom suprostavili „pazarluku” Knjaza Cetinjskog”. 

U to vrijeme, Mehmet Aliu obavljao je funkciju glavnog administratora kaze Gore, Opolja i Ljume, sa centrom u Vraništu.

„Komandant operative je bio njegov prijatelj Ali Draga, koji je predvodio 700 vojnika. I „Akciona grupa” bila je podržana od Mehmeta Alije, kako bi ljudi nakon završetka akcije na terenu mogli da se sklone u Goru, jer je to teren koji je za neprijatelja neprohodan. Cilj formiranja ove Grupe je bila samoodbrana. Mehmet Alija, kao glavni administrator Gorske kaze, imao je veoma dobru saradnju sa lokalnim stanovništvom i kontrolisao je i sve puteve na Šari, Koritniku, Kalabaku i Đalicu, u cilju spriječavanja prodora vojnih snaga prema Ljumi. 

Mehmet Alija je rođen 1848. godine u Pakiši, dok je Visoku školu završio u Istanbulu 1874. godine. Ubijen je 1912. godine kod Mlika. Mezar mu je u Vraništu, gdje je službovao dugo godina. O ovim događajima pisao je i Robert Elsie i još neki autori.

Memorandum Lige o priznanju nacionalnog identiteta Albanaca i Albanije

Prizrenska liga je, prema Historijskom institutu u Prištini, u djelu koji govori o isterivanju Albanaca i kolonizaciji Kosova, na Berlinskom kongresu istupala u ime albanskog naroda, boreći se za zaštitu graničnih teritorija na koje su pretendovale susedne zemlje. Liga je uputila memorandum Kongresu kojim se od velikih sila traži priznanje nacionalnog identiteta Albanaca i autonomije Albanije unutar Otomanskog carstva. 

Uz akciju kroz memorandume, Prizrenska liga je poslala i delegaciju pod vođstvom Abdul-beja Frašerija i Mehmeta Ali Vrinija u Beč, Berlin, Pariz, London i Rim. Cilj delegacije bio je da objašnjava i brani stavove memoranduma Prizrenske lige. 

Međutim, Berlinski kongres je ignorisao memorandum Lige, a njemački kancelar Oto fon Bizmark je čak zauzeo stav da albanska nacija ne postoji, dok albanskoj delegaciji nije dozvoljeno da učestvuje na Berlinskom kongresu. Albanske zemlje su tretirane kao dio Turske države, a Albanci kao turski građani, iako su se u to vrijeme borili protiv Turske. Zbog takvog tretmana, albanski diplomata Abdyl Frashëri je protestovao:

“Ako Velike sile osude ovaj hrabri i slobodoljubivi narod da ostane u ropstvu, ili još gore da bude podijeljen između susjednih država, Balkansko poluostrvo nikada neće imati mira, jer Albanci nikada neće prestati da se bore za svoju nezavisnost”. 

Odlukama Kongresa, neka pretežno muslimanska naselja kao Plav i Gusinje, predata su Crnoj Gori, dok su Srbiji predata četiri okruga, Niš, Pirot, Leskovac i Vranje u kojima je, također, živio veliki broj Albanaca.

Dimitrije Tucović je tada govorio:

“Arbanasi su se našli između čekića i nakovnja, između Turske protiv čijeg jarma su se borili i balkanskih državica koje su im nosile nov jaram. Srbija zlostavlja i progoni arbansko naselje iz četiri zadobivena okruga, Crna Gora nadire sa sjevera u srce sjevernoalbanskih plemena a Grčka traži izvesne oblasti na Jugu”

Iako je članovima 35 i 39 Berlinskog ugovora jasno istaknuto da u novopripojenim krajevima muslimani i hrišćani treba da uživaju jednaka građanska i politička prava i slobodno raspolažu svojom imovinom, u Srbiji dolazi do masovnih progona albanskog stanovništva iz novopripojenih krajeva i spaljivanja albanskih sela i gradskih četvrti. Zbog nepoštivanja Berlinskog ugovora, Albanci su uputuli diplomatskim predstavnicima velikih sila peticiju u kojoj se kaže: “...Situacija je teška u svim aspektima života. Izgubili smo sve što smo imali... Srpska vlada se ne pridržava Berlinskog ugovora; konfiskovala je našu imovinu, oduzela nam je svu živinu, letinu i ostalo, stoga pitamo velike sile da se umešaju u zaštitu naše imovine.

Zbog kapitulacije Turske na Berlinskom kongresu Liga ulazi u fazu otvorenog suprotstavljanja turskim vlastima, pokušavajući da oružanom akcijom spreči izvršenje odredaba Berlinskog ugovora.

Raspuštanje Lige

Turska je, kao odgovor, poslala vojsku na čelu sa Derviš-pašom da razbije ustanak na Kosovo i Albaniju. Vojska tokom marta-aprila 1881. ulazi u Prizren, Đakovicu i Peć. Na jesen iste godine ulazi u Ljumu i Debar, i postepeno u cijelu Albaniju od sjevera do juga. Albanski pokret je u krvi ugušen. Turska je vojnom akcijom razbila dobrovoljce Lige, a njihove vođe pohapsila i poslala u progonstvo. Do kraja 1882. internirano je u Malu Aziju oko 3000 Albanaca, s ciljem da se potpuno iskoreni mreža organizacija Albanske lige.

Međutim, ovo smirenje je bilo samo privremeno, jer ponovo izbijaju nemiri po pašinom povratku u Carigrad. Lokalne bune niču 1883. i 1884. godine. 

Iako je Prizrenska liga prestala da postoji, Albanci su nastavili da igraju važnu ulogu u mladoturskom pokretu. Teritorija Albanije, Kosova i Makedonijeglavna su poprišta na kojima se odigravala Mladoturska revolucija. Međutim, kada su se mladoturci učvrstili na vlasti, nisu ispunili obećanja u pogledu autonomije Albanije, već su tražili strogi centralizam, uvodeći turski kao jedini jezik administracije i zabranjujući albanske klubove širom zemlje. Ovo je vodilu erupciji nezadovoljstva i oružanoj pobuni Albanaca na Kosovu i Albaniji juna 1909. koju su Turci krvavo ugušili maja 1910. godine.

Berlinski kongres

Ishod pregovora je bio Berlinski mir, potpisan 13. maja 1878. godine. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 tačaka San-Stefanskog sporazuma. Time su bile priznate Rumunija, Srbija i Crna Gora kao suverene države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, na Istočnu Rumeliju kao neovisnu državu, dok je ostatak teritorija bila nezavisna Bugarska. Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će aneksirati Bosnu i Hercegovinu). Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunja je dobila Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar.

Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.

Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos.

Italija je bila nezadovoljna ishodom Kongresa, a ostala su i mnoga nerješena pitanja između Turske i Grčke, sve dok Turska nije 17. aprila 1897. navijestila rat Grčkoj. Nakon mjesec dana neprijateljstva su prekinuta nastojanjem Rusije.

Moć Turske u Europi i Aziji ovim je mirovnim sporazumom drastično smanjena. Utjecaj Rusije također je smanjen u korist Austro-Ugarske, što je povećalo napetosti između dva carstva. 

To novo uređenje Balkana dovelo je do novih napetosti na tom području, koje će uroditi Balkanskim ratovima, a potom će djelomično dovesti i do Prvog svjetskog rata.

(tekst je objavljen maja 2010. godine u sarajevskom časopisui "Pan Bošnjak")

Vezani članci

Komentari na članak

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Nema aktuelnosti za danas!

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš