Ismet Hadžić: Čekaćemo puno da se rodi bosanski čovjek kakav je bio Alija Izetbegović

Mislim da je Alija Izetbegović poklon Bosni i bosanskom narodu, naročito Bošnjacima, rekao je u intervjuu za (AA).

Ismet Hadžić: Čekaćemo puno da se rodi bosanski čovjek kakav je bio Alija Izetbegović

Ismet Hadžić – Mutevelija, danas penzionisani general Armije RBiH i nosilac najvišeg ratnog priznanja Armije RBiH “Zlatnog ljiljana”, ratni komandant Dobrinjske brigade, povodom 15. godišnjice od smrti prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića.

“To je čovjek koji je imao osjećaj za Bosnu, za narod i za narode koji žive u njoj. To je čovjek koji je bio ubjeđenja da svi ti ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vjeru, mogu živjeti skupa, kao komšije, kao prijatelji i naslanjati se jedan na drugog i da idu dalje. U tom ratnom periodu je posebno vidljiv odnos predsjednika Izetbegovića spram svega toga. Ja imam običaj kazati da je Alija Izetbegović bio mudžiza bosanskog rata. Zaista je on imao autoritet i među nama, borcima. Znao je sa nama pričati. Znao se družiti. Znao je nagraditi i znao je obilaziti sve linije koje su bile postavljene u odbrani Bosne i Hercegovine”, kaže general Hadžić.

O političkoj mudrosti Alije Izetbegovića, kaže, ne može govoriti, jer ima ljudi koji bolje znaju politiku njega. Ali, veli, onako laički koliko može da shvati, sve poteze koje je povlačio Alija Izetbegović, činio je to sa razumom, ne na brzinu, nego da prenoći i, cijeni Hadžić, nije griješio, što je najbitnije.

– Druženje sa običnim ljudima na iftarima –

“Sa svim ljudima sa kojim je kontaktirao na svjetskoj razini već poslije prvog susreta postao je prijatelj. Ljudi su ga cijenili i volili ga. Sve u svemu, on je poseban, on je insan. Ti insani dolaze narodu jednom u sto ili dvjesto godina. I čekaćemo puno da se rodi jedan takav bosanski čovjek”, poručio je general Hadžić.

Veoma mu je, kaže, zahvalan za ulogu koju je imao u teškim trenucima izolacije i stradanja sarajevskog naselja Dobrinja.

“Predsjednik Alija Izetbegović imam osjećaj da je volio Dobrinju. A, mi smo pokušavali da ga odmorimo u Dobrinji, da ga relaksiramo, da ga rasteretimo, da zaboravi na trenutak sve ono, onu tegobu i teret koji nosi sa sobom. Željeli smo da mu na neki način pomognemo oko tog rasterećivanja. I on je zaista dolazio u Dobrinju. U nekom vojničkom pogledu, on je odigrao važnu ulogu, jer i kada su svi zaboravili na Dobrinju, predsjednik Izetbegović nije”, sjeća se general Hadžić.

Njihovo prijateljstvo od početka rata, odnosno osnivanja SDA, nastavilo se, kaže Hadžić, tokom čitavog života.

“Predsjednik Izetbegović volio je pričati sa običnim ljudima. Inspiracija mu je bio ramazan. Mi smo u ramazanu dole na Dobrinji organizovali iftare za borce svih sarajevskih brigada. On je volio tu doći. Možda je bilo iftara u gradu Sarajevu na kojem je trebao da bude. Međutim, on je izabrao borce. Tu bi se relaksirao, pričao… Da bi ga rasteretili što moguće više, ja sam dovodio književnike Abdulaha Sidrana i Nedžada Ibrišimovića i jednog stolara Esu koji je uramljivao radove Mersadu Berberu. Oni su se znali šaliti. Bila je to ona bosanska šala bez pretjeranosti što je predsjedniku Izetbegoviću godilo. Ta njegova druženja sa tim ljudima su bila posebna. Htio je da zna šta inspiriše čovjeka, ne samo iz Dobrinjske brigade, nego iz svih brigada, da je uzeo pušku”, priča general Hadžić.

Izetbegovića je, veli, interesovalo koliko ti ljudi, borci, imaju djece, da li su im živi roditelji, iz kojeg su kraja Bosne ili bivše Jugoslavije.

“Imam osjećaj da je uživao u tim našim susretima i za ramazan i mimo ramazana. Kada nam je bilo teško, molio bih ga da dođe u Dobrinju. Svaki njegov dolazak u Dobrinju nije bio bez razloga. Uvijek je bio s razlogom. Znam kada je došao 1992. godine, na početku rata, došao je da nama pomogne. Dosta je bilo iseljavanja iz Dobrinje. Kada su ljudi spakovali sve kofere da idu iz Dobrinje, on je došao. Čitava Dobrinja je izašla na prozore u toj opasnoj zoni sumraka gdje su granate padale “kao iz kabla”. Taj njegov put kroz Dobrinju je učvrstio, vratio ljude, dao nadu da Dobrinja ne može pasti”, ističe general Hadžić.

 

Dolazak Izetbegovića u Dobrinju, kaže deneral Hadžić, nekada je bi bio i iznenadan jer je tunel Dobrinja – Butmir, jedina komunikacija opkoljenog Sarajeva sa ostatkom Bosne i Hercegovine i svijeta, bio tu.

“Mi smo imali neke uobičajne kodne nazive. Njegov protokol bi mene nazvao i pitao možemo li doći na kafu. Ja bih rekao – bujrum. Znao sam da tada predsjednik Izetbegović prolazi kroz Dobrinju. Mi bismo ga dočekivali. Došao bi kod nas, popio kahvu, malo boravio, a onda bismo ga ispratili do tunela. S druge strane, na Butmiru, bi ga prihvatio general Fikret Prevljak na isti način. To su neki putevi koji se nikada ne mogu zaboraviti. Možda najljepši trenuci u ratu”, navodi general Hadžić.

– Susret sa mostarskom Hirošimom –

General Hadžić sa posebnim sjećanjem pamti put sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem u Hercegovinu, u Mostar.

“Taj odlazak u Mostar je kao neki filmski ili književni put. Taj naš put u Mostar je nešto što ja pamtim. Od Konjica do Mostara je put bio pod snajperskim djelovanjem HVO-a. On je rizikovao da ide. U Mostaru sam bio prije rata na desetine puta, ali kada smo tada došli, ja nisam shvatio da smo ušli u Mostar. To je bila Hirošima. Iz onih katakombi, srušenih zgrada i privatnih kuća izlazili su ljudi. Kao da je režirano na filmovima. Ali, nije. Bila je zbilja. Oni su izašli da poselame i pozdrave predsjednika Izetbegovića”, priča general Hadžić.

Tu, u Mostaru ih je, veli general Hadžić, dočekalo mostarsko, hercegovačko rukovodstvo. Razlog odlaska u Mostar, sjeća se general Hadžić, je bio problem sa djelovanjem ratnih predsjedništava Gacka, Nevesinja, Ljubinja, Trebinja…

Htio je, navodi general Hadžić, da te ljude okupi na jednom mjestu i da upute, da im pomogne, jer su zaista to bili ljudi koji su svi bili protjerani iz svojih gradova i sišli u tu mostarsku dolinu. A, naglašava, u tom ratnom haosu, u tom ratnom okruženju Mostara, zaista je bilo teško.

“Poslije prijema u Mostaru krenuli smo prema Blagaju, prema Tekiji. Na ulasku u Blagaj, a bio je prelijep dan krajem tog augusta, početkom septembra, izašla je žena – naša narodna, u dimijama – pred auto i zaustavila ga. Izašao je predsjednik Izetbegović, a ona mu je rekla: ‘Ti nisi običan čovjek, zamoli Gospodara da nam pusti kišu, jer tri mjeseca nismo imali kišu.’ To je za sve nas bio šok. Predsjednik Izetbegović je sa njom fino popričao, ona ga je poljubila onako kako bosanske žene znaju i umiju svoje sinove. Otišli smo u Tekiju. Mi smo ostali ispred, a predsjednik Izetbegović je držao sastanak. Bio je to dug, iscrpljujući sastanak od tri sata”, navodi general Hadžić.

U jednom trenutku, ističe general Hadžić, iz tog ambijenta lijepog vremena, sunčanog, iznad Tekije su se počeli navlačiti izuzetno tamni oblaci, počelo je grmiti i sijevati.

“Grom je udario iznad Tekije i otkinuo jedan komad stijene, koja nije oštetila Tekiju, ali je pala pred nju. Kiša je padala kao da je neko otvorio nebo. To je trajalo od polovine, pa do kraja sastanka, oko sat i po. Po ulicama, a i stazama su počeli potoci, tolika je kiša padala. Kada se sastanak završio, pri povratku u Mostar, na ulazu u Blagaj, onom istom mjestu, izašla je ona žena i predsjednik Izetbegović je stao. Ona mu se obratila: ‘Jesam li ja tebi kazala da ti nisi običan čovjek, da će samo tebi Allah dž.š. spustiti kišu na zemlju.’ To je neki detalj koji ja nosim sa sobom, koji je meni išaret kakvog smo mi čovjeka imali za predsjednika, kakvog smo ga imali u periodu od kako je došao na političku scenu, čovjeka koji je sve dao za ovo o čemu mi danas pričamo”, kaže general Hadžić.

Izvor: (saff.ba)

Vezani članci

Komentari na članak

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš