Ćerim Bajrami: Neophodno je učešće i Bošnjaka Kosova u procesu dijaloga

Gotovo sa svih strana se najavljuje ubrzanje dijaloga između Kosova i Srbije s ciljem mogućeg potpisivanja ”pravno obavezujućeg sporazuma” između dvije zemlje.

S druge strane, niko ne gaji iluzije da će se ovi dogovori u narednim mjesecima odvijati lahko. S tim u vezi, predsjednik Republike Kosova, g. Hashim Thaçi, govori i o ”bolnim kompromisima”, dok srbijanski predsjednik, Aleksandar Vučić, redovno ističe riječ – ”’kompromis”, za koji još nije javno rekao šta on zapravo za Srbiju podrazumijeva. Zato bezbeli njegovi bliski saradnici se – ovih dana – ne libe da govore da to znači podjelu Kosova, koja bi otprilike podrazumijevala da četiri opštine na njegovom sjeveru pripadnu Srbiji.
Govori se također da je bilo neformalnih prijedloga i o razmjeni te teritorije (inače ekonomski jako bitne Kosovu) sa Preševskom dolinom, čiji bi dio pripao Kosovu.

Kod političkih kosovskih faktora, sem protivljenja podjeli, još nema konsenzusa između pozicije i opozicije oko ‘crvenih linija’, odnosno oko formiranja zajedničke ekipe za završne pregovore sa Srbijom, iako na to jedinstvo poziva i predsjednik države Thaçi i premijer vlade Haradinaj, a sad i predsjednik Skupštine Veseli, sa pozivom svih aktera na sutrašnji dogovor u Skupštini.

Međunarodna zajednica, računajući tu i USA, podržava dijalog, i zahtjeva pravno obavezujuče rješenje”. Razgovori se ionako vode u Briselu pod pokroviteljstvom EU i uz posredništvo njene komesarke – Mogerini…

Bošnjaci Kosova, kao druga nevečinska zajednica po broju poslije Srba, i kao narod koji je oduvijek bio prisutan u opštinama na sjeveru Kosova, kako po svom broju tako i po zasebnim naseljima i vlašništvu nad nekretninama i zemljom, iako oslabljeni, politički svakako podjeljeni i bez pomoći sa bilo čije strane, ipak se ne smiju ponovo isključiti i iz ove završne faze dijaloga, jer im u suprotnome niko ne može garantovati da će njihova prava biti adekvatno zaštičena eventualnim sporazumom/ma, pogotovo oko opština na sjeveru Kosova.

Treba ovdje napomenuti da nema sumnje da nije nit malo u interesu Bošnjaka bilo kakva podjela Kosova ili razmjena teritorija, jer će u oba slučaja ovaj kosovski narod izgubiti i broj svojih ljudi i svoju teritoriju, odnosno bošnjačka naselja.

A da se neprisustvom u razgovorima gubi i ono malo što se dobija, podsjetimo na par potpisanih sporazuma u Briselu unazad nekoliko godina, na primjer – onaj o sudovima i tužilaštvu.

Naime, taj sporazum, kako sam i u više prilika u Skupštini Kosova u svojstvu bivšeg zastupnika, javno isticao – jeste bio i ostao dvoetnički jer je račno precizirao samo broj Albanaca i Srba za sudije i tužioce, i time – ne samo po meni – prekršio direktno i odredbe kosovskog ustava i Plana Martija Ahtisarija za Kosovo…

Slična je iliti ista bila situacija i oko svih drugih sporazuma koji su se doticali ‘integracija srpske manjine na sjeveru’, odnosno zapošljavanja u kosovskoj policiji, administraciji, itd., gdje su zaposleni samo pripadnici srpske zajednice…

Pored kršenja prava na zapošljavanje, Bošnjaci u opštinama na sjeveru nemaju osnovno ljudsko i nacionalno pravo na školovanje svoje djece na maternjem – bosanskim jeziku, a što njihovi sunarodnici koji žive u drugim opštinama na Kosovu to imaju, evo 19. godina zaredom… itd…
Zašto se o ovome šutjelo ili malo govorilo, d(r)uga je priča.
Međutim, treba kazati da Bošnjaci na sjeveru nemaju nit slobode govora da bi ovo javno i jasno tražili ili pak istrajali u tome. Postoje naravno uvijek izuzeci, poput donedavnog odbornika u SO Sjeverna Mitrovica, g. Nedžada Ugljanina, koji, nažalost, nije (re)izabran zbog niza okolnosti, (i griješki na izborima među Bošnjacima), tako da sad Bošnjaci nit u toj opštini niti u Leposaviću nemaju više odbornike u lokalnim skupštinama.

A kad smo kod slobode i bezbjednosti u tom dijelu Kosova, podsjetimo se da se još nije pomaklo u rasvijetljavanju krvoločnog ubistva rahmetli Šefke Salkovića, bošnjačkog političkog aktiviste iz Rvatske, od decembra 2010., koga je predsjednica Kosova 2012. g., odlikovala ordenom narodnog heroja.

Nažalost, svo ovo vrijeme, njegova udovica i mala kcerkica su ostali na (ne)milost i nemaju nikakvu pomoć ni sa lokalnog ni od državnog kosovskog nivoa.

Sličnu sudbinu dijeli i preživjeli, tada teško ranjeni Šefkov saradnik i saputnik u autu tokom zasede i atentata na njih, Edin Islamović, koji se potuca po Južnoj Mitrovici sa svojom ženom i djecom, pošto je najuren poslije nekoliko mjeseci sa (prostog) radnog mjesta iz administracije te opštine, od prije četiri-pet godina, čim je vlast preuzela ekipa gradonačelnika Bahtirija, jer je navodno Islamović bio u grupi nepropisno zapošljenih pro PDK aktvista…

Uzimajuči u obzir sve ovo, i fakat da Bošnjaci ‘Bošnjačke mahale’ u Mitrovici i velikog naselja Rvatske u Leposaviću, još opstaju usprkos svim velikim izazovima i masovnom iseljavanju u međuvremenu, predstavnici Bošnjaka, Vlada, predsjednik, čelni čovjek Skupštine… Republike Kosova, kao i međunarodna zajednica, trebaju da urade sve što mogu da legitimni intetesi ove stare nacionalne zajednice u tom dijelu Kosova budu predmetom svih sporazuma i (pod)zakonskih akata !
Dok bi sadašnje uključivanje u dijalog, legitimnih predstavnika Bošnkaka Kosova, odnosno u pregovaračku ekipu i njena najavljena radna tijela – bila prva stepenica ovih legalnih i demokratskih očekivanja.