Moralna dimenzija u islamskoj politici

Riječ koja je u najbližoj vezi s etikom u islamu je huluk (khuluq). Kurtubi kaže: „Huluk predstavlja karakteristike čovjeka kojima se on ophodi s drugima. One mogu biti pohvalne ili pokuđene. U općem smislu riječi, pohvaljeno je da u ophođenju s drugima pojedinac bude pravedan, a ne sebičan. Pojedinačno, to je opraštanje, blagost, plemenitost, strpljivost, podnošenje zlostavljanja, milost, prisnost, izvršavanje potreba, ljubaznost, nježnost i tome slično. Pokuđeno je sve što je suprotno tome.[2]

Kur'an, međutim, koristi mnoge termine da opiše ideju dobrote ili dobrog, odnosno, lijepog ponašanja koje doprinosi formiranju karaktera. Hajr – dobrota, blagorodnost; birr – pravednost, dobrota, ljubav; kist – pravičnost; ‘adl – ravnoteža, pravda; hak – istina, pravo; takva – pobožnost. Allah dž.š. opisuje ljude koji ostvaruju sreću ili uspjeh u životu kao one koji pozivaju na dobro i naređuju lijepa i zabranjuju ružna djela.

Etička odgovornost podrazumijeva djelovanje politike u skladu sa zakonima, propisima i normama čije kršenje izaziva sankcije, zabranu i ograničavanje „prava“. Poštovanje pravne regulative obezbjeđuje sigurnost u poslovanju i zaštitu interesa od mogućih špekulacija i zloupotreba. Ona omogućava organizacijama regularnost u poslovanju i obezbjeđuje ih od nepredvidivih radnji i postupaka, netačnih, neispravnih tumačenja i kršenja definisanih pravila pri sklapanju poslovnih aranžmana, isplati obaveza, naknada štete i dr.

Islam je vjera koja se temelji na Kur'anu koji je Uzvišeni Allah dž.š. objavio Poslaniku Muhammedu s.a.v.s. i on kao takav je kompletan sistem života, koji nudi smjernice i upute za sve segmente ljudskog života, pa tako i za rad i privređivanje, a svakako i za očuvanje javnog reda i mira, te obezbjeđivanje radnih mjesta, socijalne sigurnosti. Uzvišeni Allah kaže: „Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju“[3] Naime, islam inače traži od svojih sljedbenika da budu krajnje pošteni i pravedni, kako prema sebi, tako prema drugima. Ti principi naročito su traženi kada je u pitanju odnos prema drugim ljudima, te organizacija i rukovođenje poslovima, što itekako zadire u pitanje poštovanja ljudskih prava. Uzvišeni Allah dž.š. nas obavještava u Kur'anu da je Jusuf a.s. rekao: „Postavi me“ – reče – „da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.“[4] U drugom, pak, ajetu Allah dž.š. govori o slučaju Musa a.s. i kćeri Šu'ajba a.s., koja traži od svoga oca da uposli Musa a.s. govoreći: „O oče moj“ – reče jedna od njih – „uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.“[5]

Politički svijet je zaokupljen talasom različitih etičkih problema, kao što su: mito i korupcija, prikrivanje, izdavanje poslovnih tajni, sabotaža i propusti u radu, sklapanje štetnih poslovnih aranžmana, tolerisanje nezakonitog rada, podsticaj na nerad i bojkot na radnom mjestu.

Islam kao kompletna i savršena božanska vjera propisao je moralna načela i principe kojih se mora pridržavati svaki član društva. Pošto je etika politike preduslov za uspješan razvoj jednog mjesta, grada, države, islam je propisao sljedeće principe i norme:

1. Povjerenje,
2. Čistoća duše,
3. Hrabrost i odvažnost,
4. Blagost,
5. Priznavanje greške ukoliko se učini,
6. Praštanje pogrešaka,
7. Iskrenost,
8. Skromnost u ophođenju sa zaposlenim bez pokazivanja slabosti,
9. Pravednost.

 

Povjerenje – emanet

 

Kao što smo ranije spomenuli, da bi jedna politička ideja bila uspješna mora sadržati određene principe i norme, a jedan od tih principa jeste povjerenje ili emanet. Političar mora biti okićen emanetom -povjerenjem kako bi sebe sačuvao od indiferentnosti i nemarnosti. Allahov poslanik Muhammed s.a.v.s. kaže: „Nema imana (vjerovanja) onaj koji nema povjerenja, niti vjere onaj koji se ne pridržava datog obećanja.“[6]

Pravo značenje emaneta je da se svakome da njegovo pravo i da mu ni u čemu ne bude uskraćeno. Političar mora biti svjestan da će biti pitan od strane Svevišnjeg Allaha dž.š.  za sve što mu se povjeri na ovome svijetu, i to na način preciziran časnim hadisom: „Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado. Vladar je pastir i odgovoran je za svoje stado, čovjek je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za nju, žena je pastirica u kući svoga muža i odgovorna za svoje stado, sluga je pastir u imetku svoga gospodara i odgovoran za njega. Svi ste vi, dakle, pastiri, i svi ste odgovorni za svoje stado.“[7]

Smisao emaneta ogleda se u tome da političar ulažući maksimum truda u potpunosti izvrši svoju dužnost i obaveze u poslu koji mu je povjeren. Indiferentnost i neodgovornost političara prema onom što mu je povjereno, pa makar bilo minorno i beznačajno, povlačila bi za sobom odgovornost i na ovom i na budućem svijetu. Allah dž.š. kaže: „O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne poigravajte.“[8] Ibn Hadzer kaže: „Kršenje emaneta je zločin i u tome je saglasna sva ulema (učenjaci), odnosilo se to na pravo muslimana ili pripadnika druge religije. Musliman treba da poštuje emanet, pa čak i sa osobom koja je poznata po varanju i kršenju dogovora. Resulullah s.a.v.s. je rekao: „Ispuni emanet prema onome koji ti je ukazao povjerenje i ne varaj onoga koji je tebe prevario!“[9] Da je generalno svaka prevara i neispunjavanje preuzetog emaneta (obaveze) veliki grijeh možemo vidjeti iz sljedećeg hadisa u kojem Božiji Poslanik s.a.v.s. kaže: „Na Sudnjem danu svaki varalica imat će kod stražnjice zastavu, koja će biti velika prema veličini njegove prevare. A najveći varalica je vladar koji vara narod.“[10]

Čuvanje emaneta je obaveza koja se mora ispuniti, a jedan od najopasnijih emaneta jeste čuvanje tuđih tajni, prikrivanje sramota drugih i ne prenošenje govora. Pogotovo je ovo bitno i od velikog značaja u politici kada je i pitanju iznošenje tajni od nacionalnog značaja, koje bi imale fatalne posljedice za jedan narod ili državu. Ebu Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Tri su glavna obilježja munafika (licemjera): kad govori laže, kad obeća iznevjeri, kad mu se nešto povjeri on to pronevjeri.“[11]

Također, jedan od veoma bitnih emaneta u islamskoj politikologiji je dodjela položaja, političkih mandata onima koji ih zaslužuju, tj. osobama koje su kompetentne za tu funkciju. Allah dž.š. kaže: „Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite.“[12] Božiji poslanik Muhammed s.a.v.s. upozorava svoje sljedbenike da se čuvaju prilikom imenovanja i dodjele položaja, pa kaže: „Ko postavi nad nekom skupinom čovjeka od kojeg ima i onih sa kojim bi Allah bio zadovoljniji, taj je iznevjerio Allaha, Njegovog Poslanika i vjernike.“[13] Iz citiranog hadisa Božijeg Poslanika s.a.v.s. eksplicite je stavljeno do znanja onima koji biraju, imenuju i povjeravaju rukovođenje i predvođenje jednog naroda da moraju voditi računa koga će birati i kome će dati svoj glas. U slučaju da izaberu, glasaju nekoga od koga ima stručnijih i znavanijih u toj oblasti, a oni su za to znali, onda su iznevjerili povjerenje koje im je Uzvišeni Allah dž.š. darovao, kao i povjerenje Poslanika s.a.v.s. i svih muslimana.

Ebu Zerr r.a. nam u njegovom hadisu slikovito ilustruje kako je Božiji Poslanik Muhammed s.a.v.s. vodio brigu o dodjeli položaja svojim ashabima, prisnim prijateljima. Ebu Zerr r.a. pripovijeda: – Rekao sam: „O, Božiji Poslaniče, hoćeš li me ustoličiti (postaviti na to mjesto)?“ On me potapša po ramenu i reče: „O, Ebu Zere, ti si slab, a ovdje je u pitanju emanet. Na Sudnjem danu će biti kajanje i ponižavanje. Ovo treba prihvatiti samo onaj ko se s tim može nositi i na pravi način odigrati svoju ulogu u tome.“[14]

Međutim, danas je sasvim suprotno – poslovi se daju onima koji ih nisu sposobni obavljati, ukazuje se povjerenje varalici, a oduzima se onome ko zaslužuje povjerenje. Jezid b. Ebi Sufjan veli: „Kada me je poslao u Šam, Ebu Bekr mi je rekao: – O, Jezide, ti imaš rodbine kojoj ćeš možda dati prednost kod ustoličavanja. Najviše se zbog toga bojim za tebe nakon što sam čuo Božijeg Poslanika s.a.v.s. kako govori: „Kome bude povjerena neka stvar muslimana, pa on njima naredi čovjeka iz pristranosti, taj je na sebe navukao Allahovo prokletstvo. Allah neće od njega primiti ni farz (stroge zapovijedi) ni nafilu (dobrovoljne radnje) sve dok ga ne uvede u Džehennem.“[15] Na drugom mjestu Božiji poslanik Muhammed s.a.v.s. kaže: „Kada nestane povjerenja, čekaj Posljednji čas“, pa je Ebu-Hurejre r.a. rekao: „Kada će ono nestati, o Allahov PosIaniče?“ On reče: „Kada se stvari daju na upravljanje onima koji nisu sposobni za to, onda čekaj Posljednji čas.“[16] Tumačeći riječi ovog hadisa: „Kada se stvari daju na upravljanje onima koji nisu sposobni za to…“, kaže Ibn Bettal: „Vladarima je Allah dao na povjerenje Svoje robove i naredio im da ih savjetuju i oni su dužni da postavljaju iskrene vjernike na odgovarajuće položaje. Ukoliko budu slijedili druge, izgubit će povjerenje koje im je Allah stavio u obavezu.“[17]

Koliku važnost i značaj islam pridaje emanetu – povjerenju, izvršavanju preuzetih obaveza u životu ljudi najbolje nam govori to da se emanet u Kur'anu spominje na šesnaest mjesta, kao i to da se u hadisima spominje na preko trideset mjesta. Citirat ćemo nekoliko ajeta i hadisa radi ljepše preglednosti i ilustrativnosti.

 

• Ajeti koji govore o emanetu

 

„Ima sljedbenika Knjige koji će ti vratiti ako im povjeriš tovar blaga, a ima i onih koji ti neće vratiti ako im povjeriš samo jedan dinar, ako ga ne budeš stalno pratio. Tako je, jer oni govore: – Nama nije grijeh što učinimo neukima – i o Allahu svjesno govore laži.“[18]

„Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.“[19]

„O vjernici, Allaha i Poslanika ne varajte i svjesno međusobno povjerenje ne poigravajte.”[20]

„Postavi me – reče – da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.“[21]

„I pošto se vratiše ocu svome, rekoše: – O oče naš, više nam neće hranu davati. Zato pošalji s nama brata našeg da bismo dobili hranu, a mi ćemo ga zaista čuvati.“[22]

„Zar da vam ga povjerim kao što sam prije povjerio brata njegova“ – reče on. „Ali, Allah je najbolji čuvar i On je Najmilovistiji!“[23]

„…i koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim brigu brinu.“[24]

 

• Hadisi koji govore o emanetu

 

Ebu-Hurejre r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Tri su glavna obilježja munafika (licemjera): kad govori laže; kad obeća iznevjeri; kad mu se nešto povjeri on to pronevjeri.“ U drugoj predaji dodaje se: “… pa makar klanjao i postio i tvrdio daje musliman.“[25]

Abdullah b. ‘Amr b. ‘As r.a. prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Pri kome budu četiri svojstva, taj će biti pravi munafik, a pri kome bude jedno od tih svojstava, pri njemu će biti svojstvo licemjera, sve dok ga ne ostavi: iznevjeri kada mu se nešto povjeri; laže kada govori; prevari kada obeća i prelazi granicu kada se prepire.“[26]

‘Adij b. ‘Amire kaže: – Čuo sam Božijeg Poslanika s.a.v.s. kako govori: „Koga postavim na neki položaj, pa sakrije neko parče odjeće ili više od toga, to će mu se ubrojati u utaju s kojom će biti suočen na Sudnjem danu.“ U tom trenutku ustade neki crni Medinelija – kao da ga sada gledam – i reče: „Božji Poslaniče, predajem ti moj posao!“ „Zbog čega?“ – upita ga Poslanik s.a.v.s. „Čuo sam kada si rekao to i to.“ „Ja to opet ponavljam“ – reče Božiji Poslanik s.a.v.s. i nastavi: „Koga od vas postavimo na određeni položaj neka ispuni i velike i male obaveze. Što mu bude dato neka uzme, a što mu se ne da neka to ne dira.“[27]

Od Huzejfe b. el-Jemana prenosi se da je rekao: „Saopćio nam je Allahov Poslanik s.a.v.s. dvije vijesti: jednu sam već čuo, a drugu očekujem. Saopćio nam je da je emanet spušten posred ljudskog srca, zatim je objavljen Kur'an, pa su oni saznali za njega iz Kur'ana i iz Sunneta. Zatim nam je govorio o dizanju emaneta, pa je rekao: „Čovjek će zaspati jednim snom, pa će se emanet povući iz njegovog srca i ostaviti neznatan mali trag. On će ponovo zaspati i emanet će se povući iz njegovog srca ostavljajući iza sebe trag poput žulja, kao kad žišku valjaš nogom, pa skoči prišt, napuhan, a prazan, u njemu ništa.“

Zatim je Allahov Poslanik uzeo jedan kamenčić, pa ga je valjao svojom nogom. „A onda će dolaziti ljudi i jedan drugome će davati obavezu, a gotovo je niko neće ispunjavati, dok se ne počne pripovijedati da u tom i tom selu ima povjerljiva osoba, dok se ne rekne za tog čovjeka: – O, kako je jak i čvrst, kako je dražestan i pametan, kako je mudar i razuman, a u srcu mu neće imati ni koliko gorušicino zrno imana.

Već je prošlo vrijeme kada se nisam brinuo kome ću od vas dati obavezu. Ako je bio musliman, on je zasigurno ispunio obavezu radi vjere, a ako je kršćanin ili Jevrej, on je zasigurno obavio svoj zadatak koji mu je dat u zaduženje. A što se tiče sadašnjeg stanja, danas se ne mogu pouzdati na vas, osim u pojedinaca, poput tog i tog.“[28]