Vrijeme je za neprijatna pitanja: Kako je moguće da tzv. Islamska država opstaje?

Do nas dopire poruka da “totalni rat” protiv ISIL-a nije ozbiljan – akteri koji ga tobože vode nisu posvećeni tome. Sve je izvjesnije da ovdje nije riječ o sukobu civilizacija (kršćanski zapad protiv radikalizovanog islama), već o sukobima unutar svake od ove dvije strane: na kršćanskoj je to sukob između Amerike i Rusije, a na muslimanskoj sunita i šiita.

Vrijeme je za neprijatna pitanja: Kako je moguće da tzv. Islamska država opstaje?

Ima nečeg lažnog u svečanim izjavama da smo svi u ratu protiv Islamske države – sve svjetske supersile protiv jedne klero-militantne bande koja kontroliše dio neke pustinje. Ne kažem da ISIL ne treba uništiti, i to bezuvjetno, bez ikakvog “ali”. Tu se jedino “ali” odnosi na nužnost da se STVARNO posvetimo uništavanju ISIL-a, a ne patetičnim izjavama i pozivima na solidarnost svih “civiliziranih” snaga protiv demonskog fundamentalističkog neprijatelja.

Treba preskočiti uobičajenu litaniju lijevih liberala: “Protiv terorizma se ne može boriti terorom, nasilje rađa veće nasilje”. Vrijeme je za neprijatna pitanja: kako je moguće da tzv. Islamska država opstaje? Kao što svi znamo, uprkos zvaničnim osudama i odbacivanju sa svih strana, postoje snage i države koje je prećutno tolerišu i pružaju joj pomoć. Na primjer, dok se u ratom razdiranoj Siriji vode žestoki sukobi između ruske vojske i terorista tzv. Islamske države, mnogi povrijeđeni borci ISIL-a prelaze na tursku teritoriju i završavaju u turskim vojnim bolnicama.

Kao što je nedavno rekao David Graeber, da je Turska uvela potpunu blokadu teritorija ISIL-a, poput one u dijelovima Sirije koje drže Kurdi, a pogotovo da je prema Kurdistanskoj radničkoj partiji (PKK) i kurdskim vojnim snagama (YPG) pokazala isti “dobroćudni nemar” kao prema tzv. Islamskoj državi, ova bi se odavno srušila i možda ne bi bilo pariskih napada. Umjesto toga, Turska ne samo da je diskretno pomagala ISIL zbrinjavajući njegove ranjene vojnike i omogućujući izvoz nafte sa njegovih teritorija, već je i žestoko napala kurdske snage, JEDINE lokalne snage koje se ozbiljno bore protiv ISIL-a. Turska je oborila i ruski borbeni avion koji je napadao položaje ISIL-a u Siriji. Slične stvari se događaju i u Saudijskoj Arabiji, ključnoj saveznici SAD-a u regionu (kojoj odgovara rat ISIL-a protiv šiita), a čak je i Izrael sumnjivo rezerviran u osudi ISIL-a gubeći se u oportunističkim kalkulacijama o ISIL-u koji se bori protiv pro-iranskih šiitskih snaga, koje Izrael smatra svojim glavnim neprijateljem.

Dogovor između EU i Turske objavljen krajem novembra, da će Turska ograničiti priliv izbjeglica u Evropu u zamjenu za veliku finansijsku pomoć (za početak tri milijarde eura) besramno je odvratan čin, prava etičko-politička katastrofa. Da li “rat protiv terorizma” treba voditi prihvatanjem turske ucjene i nagrađivanjem jednog od glavnih krivaca za uspon ISIL-a u Siriji? Oportunističko-pragmatično opravdanje tog sporazuma je jasno (podmićivanje Turske kao najbrži način da se zaustavi priliv izbjeglica u Evropu), ali će njegove dugoročne posljedice biti pogubne.

Iz pozadine ove igre interesa, do nas dopire poruka da “totalni rat” protiv ISIL-a nije ozbiljan – akteri koji ga tobože vode nisu posvećeni tome. Sve je izvjesnije da ovdje nije riječ o sukobu civilizacija (kršćanski zapad protiv radikalizovanog islama), već o sukobima unutar svake od ove dvije strane: na kršćanskoj je to sukob između Amerike i Rusije, a na muslimanskoj sunita i šiita. Obje strane se pretvaraju da ratuju protiv ISIL-a, ali čudovišnost tzv. Islamske države je samo paravan iza kojeg pljušte udarci namijenjeni pravom neprijatelju.

Vezani članci

Komentari na članak

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš