Vuk Drašković o ustoličenju Joanikija: Buna pod Lovćenom

Vuk Drašković, srpski književnik, predsjednik SPO-a, napisao je tekst za AntenuM povodom najavljenog ustoličenja Joanikija na Cetinju.

Vuk Drašković o ustoličenju Joanikija: Buna pod Lovćenom

- U civilizovanom svijetu se čude kako je moguće da u 21. vijeku, usred Evrope, mjesto hirotonisanja jednog popa može biti državno, nacionalno i sudbonosno pitanje prvoga reda, pa lome koplja oko toga milioni ljudi, šefovi država, premijeri, ministri, historičari, akademici, analitičari, svi mediji, horoskobdžije, vračare... Talibanizacija pravoslavlja.

Vladike propovjedaju protiv drugih vjera i nacija, koji su nam narodi zaštitnici, a koji dušmani, gdje su, gdje moraju biti državne međe. Jučer Velike Srbije, danas Srpskog svijeta. Samo srpskog. Najava reprize strašnih devedesetih. Pamtimo li kako je bilo: popovi, pa topovi, pa lopovi?!

 

I crkve, koje su gradili, zvale su se crnogorske

Ne, nikako, kažu pod Lovćenom. Ne kleronacizmu. Ne talibanima. Ne potiranju Crne Gore. Ne otimanju crkava i manastira. Ne poništavanju krvave i slavne crnogorske historije.

Ne može, kažu Cetinjani, u njihovom, crnogorskom manastiru, duhovnom temelju države Crne Gore, biti hirotonisan nijedan vladika koji propovijeda da Crnogorci nisu narod, nego kopilad, izrodi, ustaše, pečurke poslije kiše koje će da nestanu.

I da nijedna crkva u Crnoj Gori, pa ni Cetinjski manastir, nije crnogorska. Nema hirotonisanja u Cetinjskom manastiru za bilo koga ko sije mržnju i zlu kob po Crnoj Gori, okrećući oca protiv sina, brata protiv brata, Srbina protiv Crnogorca.

I Srbima i Crnogorcima u Crnoj Gori matična država uvijek je bila Crna Gora. Vijekovima, kad nije ni bilo Srbije, bilo je slobodnog Cetinja, slobodne Crne Gore i Crnogoraca. Država im se nikada nije zvala Srbija, nego Crna Gora. I vojska im se zvala Crnogorska. I crkve, koje su gradili, zvale su se crnogorske.

 

"Koliko ima do Cetinja?"

Poseban je izgled tih crkava i manastira koje su gradili Crnogorci. Sve one, kao i Cetinjski manastir, zidane su od kamena, kao da su vojničke kasarne, sa prozorima i posebnim otvorima nalik puškarnicama. I služile su, često, kao ratna uporišta. U te crkve i manastire, Crnogorci su, pred bitke, ulazili pod oružjem, a pričešće su uzimali svojim mačevima i sabljama. Nikad Turci nisu ušli na Cetinje. I silni serasker Omerpaša Latas zaustavljen je pred tim gradom.

"Koliko ima do Cetinja?" – pitali su, priča se, Napoleonovi poklisari u Kotoru, gde ih je dočekao, vladiku Petra I Petrovića Njegoša.

"Prijatelju je potrebno nekolike ure oda, a neprijatelj tamo ne može doći nikada" – odgovorio im je, zaključuje tekst Vuk Drašković. 

Izvor: (avaz.ba)

Vezani članci

Komentari na članak

Prelistaj nove naslove »

Korona virus Statistika

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš