Psihičke posljedice straha od COVID-19 bit će veće nego njegova smrtnost

Stanje pandemije koju je izazvao koronavirus u velikoj mjeri utječe na ljude, ali i na njihovo mentalno zdravlje. Ubrzano širenje virusa, vijesti o broju zaraženih i umrlih koje stižu gotovo iz minute u minutu te neprofesionalno izvještavanje o pandemiji pogoduje strahu kod ljudi, pogotovo kod onih koji su se i ranije susretali s anksioznošću, paničnim napadima i depresijom.

Psihičke posljedice straha od COVID-19 bit će veće nego njegova smrtnost
O tome kako se izboriti s trenutačnom situacijom, preokrenuti je u svoju korist i izaći iz trenutačnog stanja sa što manje posljedica na mentalno zdravlje razgovarali smo s prof. dr. sc. Mirom Klarićem, predstojnikom Klinike za psihijatriju SKB-a Mostar. Ljudi posljednjih dana žive u strahu i svojevrsnom grču zbog koronavirusa, kako se trenutačno stanje odražava na mentalno zdravlje građana? Ja ne bih rekao posljednjih dana, prije bih rekao i dva mjeseca, možda i više, iako je intenzitet straha značajno porastao pojavom prvih kliničkih slučajeva u našoj sredini i uvođenjem izvanrednog stanja.
 
Ovo naglašavam iz jednostavnog razloga što dugoročna izloženost stresu ima značajno razornije učinke na mentalno i somatsko zdravlje ljudi. Treba istaknuti da su posljedice stresa na zdravlje ljudi zasnovane na danas dobro poznatim biološkim mehanizmima koji su podjednaka odrednica oštećenja našeg mentalnog i somatskog zdravlja. Stoga je u ovo vrijeme produljene krize i izloženosti ljudi različitim oblicima intenzivnih stresnih doživljaja nužno voditi računa o psihičkom zdravlju jednako toliko koliko i o fizičkom, i koliko god je moguće prevenirati dugoročne posljedice.
Gledajući kroz prizmu nas kliničara, u ovoj fazi intenzivnog stresa, mislim na posljednja dva tjedna, svi smo uočili oživljavanje ratne traumatizacije popraćene visokim stupnjem opće tjeskobe i neizvjesnosti, uz naglašenu emocionalnu patnju i strašljivo iščekivanje nepovoljnih događanja. Odmah moram naglasiti da imam osjećaj da COVID-19 virus u ovoj fazi pandemije ima veći utjecaj na mentalno zdravlje, usudio bih se reći, i na globalnoj razini, nego što je stvarno i objektivno “smrtonosan”.
Štoviše, gotovo sam pa i siguran da će se psihičke i psihsomatske posljedice nakon ove pandemije, a sve vezano s dugoročnom izloženošću ljudi intenzivnom i višeslojnom stresu, godinama i desetljećima zbrajati i da će uvelike nadmašiti posljedice njegove neposredne smrtnosti koja mi se čini da i nije toliko velika koliko se danas medijski naglašava i nestručno interpretira te zbog koje je cijelo čovječanstvo u paničnom strahu.
Svi želimo biti u tijeku, koliko stalno slušanje vijesti i praćenje portala utječe na psihu ljudi? Ljudi već mjesecima iz dana u dan, i po 24 sata, osluškuju i primaju informacije kako neko “čudovište od virusa” hara svijetom i uzima svoj danak u ljudskim životima, koji su svakodnevno točno pobrojani i njima servirani. Ovdje bih naglasio da je strah od smrti svakako najveći strah koji čovjek može doživjeti i težak je kada se doživi i u jednom trenutku, a tek kada se doživljava danima i mjesecima.
Stoga, od početka ove globalne krize svojim bolesnicima, prijateljima i poznanicima, svim ljudima do kojih dopire moj glas, neprestano ponavljam, molim i savjetujem da izbjegavaju prekomjerno osluškivanje i primanje takvih informacija, da se posvete sebi i svojima, svojim interesima i hobijima, da jednostavno žive svoj život. Informacije o pandemiji treba primati toliko da smo informirani o istoj, minimalno, jednom dnevno, ne vidim nikakvu svrhu više. Koliko trenutačna situacija dodatno pogoršava stanje osoba koje od ranije imaju neki od poremećaja poput opsesivno-kompulzivng, anksioznost ili neku sličnu dijagnozu? Svjestan sam da je u ovoj izvanrednoj situaciji većina ljudi neočekivano i u potpunosti promijenila način svog života i da je to u ovom trenutku medicinski i društveno nužno, ali i toga da je za mnoge to izvor novog stresa.
Da bi se ta situacija koliko-toliko ublažila, Klinika za psihijatriju SKB-a Mostar, u suradnji s CMZ-om DZ-a Mostar, preko Županijskoga kriznog stožera, uvela je 24-satna telefonska dežurstva za psihosocijalne intervencije u kriznim situacijama. U ovoj složenoj epidemiološkoj situaciji ne vidim mogućnost racionalnije pomoći i stoga savjetujem ljudima, osobito onima koji od ranije imaju neke psihološke poteškoće, ali i sve drugima koji za to imaju i najmanju potrebu, da koriste ove usluge.
Ljudi danima žive u izolaciji, takav način nije svojstven ljudima koji su po prirodi društvena bića, kako to utječe na njih? Uz ove profesionalne psihosocijalne intervencije, primarno važnim smatram da u ovoj društvenoj samoizolaciji poradimo na organizaciji našeg dana, da zadržimo uobičajen ritam života, da svi potražimo kreativni dio u nama i da se kroz njega ostvarujemo, da upoznamo svoje najbliže, da upoznamo sebe, da spoznamo koliko smo veliki, ali istodobno i slabi i nemoćni, koliko smo ovisni jedni o drugima... Sve ovo, koliko god se činilo daleko i nepremostivo, značajnom broju ljudi daje šansu za psihološki i duhovni rast i razvoj.
Treba naglasiti da je izlaz iz svake krize, pa i ove, uvijek dvosmjeran i da ljudi, u konačnici, iz kriza izlaze ili psihološki veći i jači ili pak “bolesni”, a nikako isti. Nadam se da će velika većina nas kroz ovu, nazvat ću je “CORONA-19 krizu”, izaći psihološki i duhovno veća i bolja. Oko nas je svakog dana sve više zaraženih koje društvo stigmatizira. Stigmatizira i cijele obitelji čiji su članovi zaraženi? Koje posljedice to može imati? Zanimljiv fenomen u dosadašnjem razvoju “CORONA-19 krize” u našoj sredini je i razvoj već prepoznatljive stigmatizacije osoba koje su pozitivne na test koronavirusa. Budući da se tijekom cijele profesionalne karijere glasno i aktivno borim protiv stigmatizacije psihijatrijskih bolesnika, jako mi je poznato kako se teško nositi sa stigmom, često teže nego sa samom bolešću.
Ono što je u ovoj stigmatizaciji zanimljivo je koliko se brzo razvila i kojom brzinom se širi, rekao bih, brzinom širenja same epidemije. Razlog tomu je naše neznanje o koronavirusu, kao i prateći strah od istog. Međutim, činjenica je da će nas velika većina, da ne kažem svi, danas ili sutra doći u kontakt s tim i svim drugim epidemijskim virusima, ali, naravno, kada epidemiološka slika bude drugačija, nitko se od nas neće testirati. Nadam se da je ova stigmatizacija kratkog vijeka i da je dirigirana svakodnevnim medijskim izvještajima i svim ovim mjerama koje su nužne da se uspori širenje ove epidemije, uključujući i izvješća o svakodnevnim testiranjima.
Dio ljudi je u samoizolaciji ili izolaciji svakodnevno strepeći hoće li njihov nalaz biti pozitivan. Kako preživjeti taj strah i neizvjesnost? Treba naglasiti da biti pozitivan na koronatestu znači samo da smo inficirani, a ne i bolesni, i da to ima svrhu samo u prekidanju lanca širenja epidemije. U našoj sredini danas smo svi pozitivni sve dok ne uradimo test i isti ne pokaže da smo negativni, ali i tada ne znači da nismo inficirani. Pozadina svih ovih društvenih ograničenja upravo se i zasniva na tome da smo svi potencijalno inficirani ovim virusom te da se što manje krećemo kako ga ne bismo dalje širili

 

Vezani članci

Komentari na članak

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš