Naser Orić: “Legija je jajara. Komandant UNPROFOR-a je bio kukavica, žao mi je što ga nisam ubio.”

Orić u knjizi tako otkriva da mu je žao što nije ubio tadašnjeg komandanta UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini Philippea Morillona.

Morillona je optužio kako laže kada danas tvrdi da je on došao da spasi Srebreničane, te optužuje francuskog oficira da je surađivao sa srpskom vojskom.

”Da ga nismo zarobili, on ne bi ostao u Srebrenici. Međunarodna zajednica pokušava da ga napravi herojem,  međutim, on je bio najveća kukavica. Ostaviti toliko naroda, žena i djece… Pokušao je da pobjegne kroz jedan propust, kanal, ali mi smo ga uhvatili i ponovo vratili među narod. Do je Morillon govorio jednoj ženi iz Cerske je od gladi umrlo dijete na rukama. Takve patnje koje je izdržao naš narod, niko nije preživio. Kada se vratio među Srbe, nakon sastanka u Srebrenici, on je njima rekao: ”Idite slobodno”. Sad mi je žao što ga nisam ubio”, rekao je u ispovijesti Orić.

Opisao je i kako srpske snage nisu dozvoljavale da u Srebrenicu uđe sol, što je dovelo do psihičkih i fizičkih poremećaja kod stanovnika opkoljene zaštićene zone UN-a. Navodi i kako su mnogi stanovnici tog grada u ratu umirali u užasima gladi. U njihovim utrobama nalazili su grane, korijenje, lišće, što je dovodilo do poremećaja u radu crijeva.

Nadalje, Orić iznosi svoje stavove i o pojedinim ljudima. Čak i ratnim neprijateljima.

Dobrim ratnicima nazvao je komandanta ”Vukova s Drine” Milana Jolovića Legendu, ”Pantere” Ljubiše Savića Mauzera i druge. Istakao je da ”smo se školski ganjali”, dodavši kako je ”njih dijelila neprimjetna granica od dobrih ratnika do ratnih zločinaca”.

”Opet, među srpskim specijalnim jedinicama bilo je i ”jajara” koje su imale jaku medijsku promociju. Prvenstveno mislim na Milorada Ulemeka Legiju i njegov ratni put. Taj je sve radio na blef. Od prilično lažirane biografije za Legiju stranaca, pa do ratnih podviga kojih uopšte nije bilo. Bilo ga je samo tamo gdje je bilo nezaštićenih civila i pljačke”, otkriva Orić.

Dodao je kako će Legija u historiju uči samo po ubistvu premijera Srbije Zorana Đinđića 2003. godine.

”Đinđića neki Bošnjaci oplakuju, a on je u vrijeme najvećih zločina, sa Karadžićem na Palama, okretao vola”.

Opisujući, također, događaje tokom njegovog trogodišnjeg boravka u Hagu, nakon kojeg je oslobođen svih optužbi za ratne zločine nad Srbima, Orić je istakao više interesantnih detalja.

Između ostalih, opisao je kako se desio sukob između Ivice Rajića, Paška Ljubičića i generala Tihomira Blaškića.

”Bilo je to 2004. godine. To je bila baš dobra frka. Upao sam među njih da ih razdvojim. Uspio sam ih razdvojiti i spriječiti tuču. Posvađali su se zbog prebacivanja odgovornosti za zločine jedinih odnosno drugih jedinica. Ivica Rajić je na ”kvarnjaka” s leđa pokušao da udari generala Blaškića. Ja sam ga uhvatio za ruku i blokirao”, sjećao se Orić.

Opisao je i kako je generalu Dragomiru Miloševiću ”pincetom vadio trepuške”, a da su ga Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj pokušavali prevariti nagovaranjem da potpiše dokument kojim bi bilo dokazano da je tokom rata bio na vezi sa vrhom Srbije!?

Dodao je kako su se Mladen Naletilić Tuta i Vojislav Šešelj konstantno družili i da su tražili da budu zajedno. Imali su, naveo je, cijele filozofske rasprave kojima su se svi stanovnici haškog pritvora smijali.

Lukića proganjaju žrtve

Milana Lukića iz Višegrada, opisao je kao plašljivog čovjeka, te nije mogao shvatiti kako je takav čovjek počinio tako strašne zločine. Lukić, naveo je Orić, ne može da spavati jer ga proganjaju višegradske žrtve koje je spaljivao.

”Znao je iza ponoći takve krikove puštati da su ga injekcijama morali smirivati”, dodao je.