"Istanbulske rane": Muhadžirluk - sudbina i zla kob Gorana

Šefit Ljajko je u sedamdesetoj godini života napisao i objavio prvu knjigu, čime je potvrdio da ne postoji starosna granica za početak pisanja. Ovo je jedan od prvih romana sa tematikom iz Gore, nastao iz pera autora koji je do fanatizma zaljubljen u Goru,  čiju dušu odlično poznaje i koju nikada nije napustio. 

Roman "Istanbulske rane" je patetična i emotivna novela o muhadžirima ("madžirima") iz Gore. Tema je aktuelna i veoma zahvalna za elaboraciju zato što iseljavanje/“madžir“ kao sudbina i zla kob prati Goran(c)e. 

Dosad su atori iz Gore isključivo pisali poeziju i kratku prozu, oslanjajući se na bogatu narodnu tradiciju. Šefit Ljajko piše "Istanbulske rane" i potvrđuje da je Gora neiscrpna inspiracija te da joj nedostaje prozno stvaralaštvo. Inače, u svijetu se daleko više piše poezija (oko 90%), dok ogromna većina ljudi (oko 90%) čita prozu.

Šefita poznajem dugo, znam koliko je knjiga pročitao u svom životu. Prosto je „gutao“ klasike ali i savremene autore, posebno hispanoameričke, što mu je pomoglo prilikom pisanja ovog romana. To mu je bio veliki kapital koji je majstorski iskoristio.  

Sjećam se da smo zajedno s autorom, sada već davne 1977. godine, nekoliko dana boravili u Istanbulu i tamo sreli neke naše muhadžire (iseljenike). Siguran sam da mu je to bila dobra osnova prilikom oblikovanja radnje i likova romana o kojem je riječ. I opisi Istanbula nastali su na osnovu slika iz tog vremena. ("Istanbul sa svojim planinama je sedmoglava aždaja.")

Ljajko je razumljivim i mekim jezikom napisao klasičan realistički roman u kojem prati život i "hod po mukama" glavnog junaka Abaza, rodom iz Globočice, kao i njegovih potomaka u Istanbulu. Narativnost se temelji na motivima, dok je kompozicija romana jednostavna i laka za praćenje.

Početak romana podsjeća na Selimovićevu Tvrđavu i povratak Ahmeta Šabe sa hoćinskog ratišta. I Abaz se vraća sa jednog drugog ratišta, ali bez jedne noge. Oba junaka postavljaju isto pitanje o besmislu rata. Ahmet se pita: "Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedini pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu." Dok Abaz, glavi junak Istanbulskih rana, kratko zaključuje: "Svi smo pobeđeni čoveče, prošli smo loše da gore ne može biti."

Kroz radnju romana saznajemo da se radi o bici kod Čanakalja, koja se odigrala marta 1915. godine i u kojoj su učestvovali mnogi Gorani. Većina njih se nikada nije vratila. Možda je autor propustio priliku da u romanu više elaborira na temu i fenomen „madžira“ i sve to smjesti u historijski kontekst. Roman bi time dobio na kvalitetu i težini. Autor je kao geograf mogao iskoristiti demografske podatke o broju stanovnika Gore do 1912. godine i onog nakon završetka Prvog svjetskog rata, kada je za nekoliko godina Goru zahvatio egzodus biblijskih razmjera. Istina, iseljavanje traje u kontinuitetu do danas, a pojačano je nakon rata 1999. godine.  

Ostaje još jedno pitanje: da li bi roman dobio na kvalitetu da je pisan na lokalnom govoru? Dosad su ovu dilemu imali gotovo svi autori iz Gore. Ljajko se opredijelio za standardni srpski jezik, čime je knjiga, na neki način, dobila i postala dostupna širem krugu čitatelja, odnosno onima koji dovoljno ne poznaju goranski govor, ali je, na drugoj strani, izgubila na originalnosti, jer likovi iz Gore među sobom komuniciraju na standardnom jeziku. 

Na kraju, autoru želim dobro zdravlje i još napisanih knjiga, jer je svojom prvom knjigom pokazao solidno književno umijeće i obezbijedio sebi mjesto u historiji proznog stvaralaštva Gore. Osim toga, svojom knjigom počastio je mnoge naše iseljenike i čitaoce rasute širom svijeta koji su, po pravilu, i najbolji kritičari koji uvijek imaju zadnju riječ o kvalitetu knjige.