Torbesi posljednji sljedbenici bogumilstva na Balkanu

Kada govorimo o tragovima bogumila u Gori, svakako trebamo poceti sa nazivom “torbeši” kojim se od drugih stanovnika ovog podrucja imenuje ova grupa ljudi, etimologijom, prilikama u kojima je ovo ime nadenuto, te kada su i kako torbeši došli na prostore gdje sada obitavaju.

Torbesi posljednji sljedbenici bogumilstva na Balkanu

TORBEŠI-Ko su oni ustvari?

Milivoj Pavlovic za “torbeše” kaze da se radi o jednoj staroj slovenskoj populaciji na Balkanu, Obeleiski i Dimitar Angelov zakljucuju da su to posljednji preci makedonskih bogumila, dok Cilev identifikuje torbese sa pomacima, koji su zivjeli u regionu Vardarske Makedonije i misli da naziv “torbeš” dolazi od turske rijeci “torba” koji veze sa turskom formom “dortbeš” - “cetiri-pet”. On je time zelio da potvrdi da su torbeši mijenjali mjesta življenja i vjeru cetiri–pet puta. Jovan Hadzivasiljevic, podrzavajuci narodno tumacenje za torbeše kaze da su oni „napustili vjeru i primili islam za jednu torbu varenike ili brašna“, pa su na osnovu toga dobili to ime.
Turski istraživaci naziv „torbeš” vezuju sa persijskom riječju “torbekeš” (torbar - onaj koji hoda sa torbom na ramenu), “torbarenje” (radnja sa torbom). Turski istraživac.0 I. H. Uzunqarsili, obavještava da je unutar glavnih sultanovih vojnih korpusa bilo kandidata za janicare poput “Torba Oglanlari“ ili “Torba Acemileri”, cija su registrirana imena clanova cuvana u specijalnim torbama. Omer Turhan istice da rijec “torbeš” na turskom podrazumjeva lojalnost, jednog društvenog sloja koji nije stvarao probleme i koji je u vrijeme osmanske administracije odigrao ulogu odanog pomaganja u najrazlicitijim okolnostima.
Makedonski istraživac Stojanovski misli da se radi o islamiziranoj hrišcanskoj djeci i mladicima iz sjeverozapadne Makedonije koji su sakupljani i spremljena za janicare, dok Palikruševa pretpostavlja da je naziv “torbeš”, u nekoj ranijoj fazi biljezio etnicku grupu ili populaciju, koji je sa islamizacijom dobio sekundaran smisao.
U Ljumi (Kuks) danas vjeruju u dvije varijante koje se vezuju za tumacenje forme „dort-beš„. Nerijetko, oni misle da je ovo ime gorskoj populaciji dato kao posljedica pecalbarstva koje ih je tjeralo da putuju širom svijeta sa torbom na ramenu. Medjutim, duzim kritičkim posmatranjem, u svijetlu nekih historijskih, jezickih, usmenih podataka ali i materijalnih tragova, vecina pomenutih verzija teško da se mogu održati na cvrstim nogama.
*KAD SU SE POJAVILI TORBESHI NA OVIM PROSTORIMA?

Albanski istrazivač Dimitrije Shutercic(Dhmiter Shuteriqi), govoveci o bogumilizmu koji se pojavio u prvoj polovini X stoljeća, istice da je u periodu od 1080. do 1118, pokret bio propracen nezabiljezenim progonima i egzodusom. Pokušavajuci da uspostavi vezu izmedju riječi “torbeš” i toponima “Trbach”, (Vlora, Albanija),Suteric (Shuteriqi) se poziva na vizantijskog hronicara Halkokondila, koji izvještava da su ovi heretici na Balkanu nazivani babunima, torbešima, patarenima, kududjerima.
Edit Durham, i još neki autori, tvrdi da je Komnen I kako bi uništio bogumilsku jeres upotrebljavao divljacke hajke. Isto se to akcentira i u knjizi Historiji makedonskog naroda.
Ove cinjenice odbacuju shvatanje da se “termin“ torbeš pojavio poslije XIV stoljeća te ga zato ne treba vezivati sa turskim osvajanjima i islamizacijom. Pošto opcija Milivoja Pavlovica i drugih je bez historijskog osnova, ostaje teza koja torbeše tretira posljednjim sljedbenicima bogumila.
Pošto je rijec “torbeš” jedan od naziva kojim se imenuju bogumili, objasnicemo porijeklo, okolnosti i dalji historijski put sve do prostora Gore.
Rijec “torba”, nezavisno od porijekla i vremena prosudjivanja, i njeni derivati poput “torbar”, “torbarim”, “torbarenje”, “torben”, “torbiše”, “torbichence”, “torbište” i frazeološki izrazi “So torba na ramo”, “Da ne ti se trne torba ot ramo”, “So glava vo torba”, “Sipalje torbe”, “Staj mu torba” su aktivno bogatstvo makedonskog literarnog jezika i njegovih dijalekata, obuhvatajuci i govor u Gori.
U ovoj grupi je i rijec “torbeš” koja je formirana od osnove “torb” i sufiksa “eš„, koji je specijaliziran samo za formiranje uvrijedljivih rijeci, makar samo u govoru u Gori, kao: smrdeš, grdeš, prdeš, tikveš, gladeš, gloteš, smoleš, gnideš, daveš, bluteš, sitneš, koleš, krleš, vrteš, krteš, kteš i dr.
Upotreba naziva “torbeš”, u svakom slucaju je pezorativna. Gorani sebe nazivaju „našinci”, manje “gorani”, a nikada “torbeši”, jer nelogicno bi bilo da sami sebi daju jedno takvo prezrivo ime... Ovaj podrugljiv nadimak, dakle, im je dat od drugih da bi ih ismijavali, potcjenjivali...
Isto tvrdi i Suteric(Shuteriqi( koji, oslanjajuci se na D. Angelova kaze: “Ime Trbaš (selo, okrug Vlore Albanija, N.D) moze se uporediti sa nadimkom “torbeš” (citaj torbeš, N.D), imenom kojim su podrugivani jeretici, nekad, kao prosjaci, nešto što je potvora, jer su oni bili protiv prosjakluka.
Kod izjednacavanja torbeš - prosjak ove tvrdnje otkrivaju leksicka i pezorativna tumacenja rijeci “torbeš”.
Vezano za vrijeme pojave ovog naziva interesatno je izvještavanje da je u X vijeku, u Maloj Aziji, paralelno sa nazivom bogumil, da bi se odvojili jeretici, pocela primjena i naziva “fundagiagiti” što doslovno znači “torbonošci”, “torbari” ili “torbeši”. Ovo ime nije izmišljeno od jeretika, nego od njihovih protivnika i u sva tri pomenuta slucaja, znacenje “prosjak” se ne moze odbaciti. Iz tih razloga mozemo reci da je naziv “torbeš” slavenski ekvivalent naziva “fundagiagiti”, te da je poceo cirkulirati i propagirati najranije krajem X stoljeca i to od strane Pravoslavne crkve.


Omer Turhan, medjutim, torbeše identifikuje sa pomacima i kumanima. Na istoj liniji je i Cilev. Palikruševa vidi mogucnost da naziv “torbeš”, u jednoj ranijoj fazi je imenovao etnicku grupu ili odredjenu populaciju. Predtsavljena je i hipoteza prema kojoj, torbeska populacija je autohtona te da pripada jednom etnickom arumunskom supstratu koji je od strane razlicitih osvajaca asimiliran.
Tako u narodnoj tradiciji Kuksa, cajane nazivaju “pomacima” dok Gorane “poturima”, prve islamiziranim Albancima, druge islamiziranim Torbešima.
Gora i Caja su pogranični regioni, njihovi stanovnici, kada bi bili i isti, ne vidimo razloga zašto bi se nazivali različitim imenima. I dalje, kada bi torbeši i pomaci bili ista populacija, kako misle Cilev i O. Turhan, gorani (torbeši) bi se nazivali pomacima. U medjuvremenu ne moze se zaobići i naziv “poturi”. Najprije treba da kazemo da ova forma mnozine rijeci “potur” (sa srp/hrv.) ušla je i ostala skamenjena u albanskom jeziku ne pokleknuvši zakonima toga jezika zbog njene pretjerane izoliranosti.
U srpskom i hrvatskom jeziku “potur”, “poturica” znaci, otpadnik, ili onaj koji je napustio hrišcansku vjeru, turkošak”.
Prema Ejupu Mušoviću, riječi “poturice”, “poturi”, “poturcenjaci” podrazumijevaju sve islamizirane sa juznih slavenskih prostora bez obzira na njihovu etnicku ili religioznu pripadnost, racunaju}i i Gorane, narocito torbeše.
Enver Imamović sa rijecju poturi podrazumijeva niti muslimane, ni hrišcane. Iz pomenutog moguce poredjenje “poturi - patarin” je neosnovano. Uporedo sa torbešima u Gori, prisustvo vlaha, juruka ali i Albanaca, (sada vec asimiliranim, je već potvrdjeno).
Ipak, teza o asimiliranom autohtonom arumunskom supstratu teško da je održiva.
Prvo, uticaj osvajanja u ovim toliko udaljenim zonama, ako nije nevazan, onda je bio i suviše slab.
Drugo, kada bi prihvatili i suprotno, refleksije na jezik, kulturu i sl. bile bi srpske, zbog duge vladavine i uticaja njihove Pravosalvne crkve, koji je bio još duži u ovoj zoni.
Pošto se to nije desilo i refleksi su više makedonski, ostaje nam da vjerujemo da se radi o jednoj populaciji pridošlica, gdje slovenski torbeški element, makar ranije makedoniziran, dominirao je u uslovima jedne prilicno duge simbioze.
Ostavljajuci otvorenim pitanja šta je to što su torbeši prisvojili od kulture vlaha, juruka i Albanaca, obnavljamo put kojim su torbeši prošli, kako bi stigli do današnjih prostora, kako bismo osvjetlili njihovu etnogenezu i identitet.
*DA LI JE TERMIN"TORBESH" SOCIJALNA ILI ETNICKA KATEGORIJA?
Nazivi ”bogumili”, “torbeši” govore o religioznoj i socijalnoj kategoriji, ali nikako i etnickoj.
“Izvori o nekadašnjem premještanju naroda i plemena, odvode do pogrešnih zakljucaka ako ove narode smatramo kao jednu i jedinu cjelinu, u etno-historijskoj igri tokom njihovog preseljavanja iz jednog u drugo mjesto, ne dozivljavajući promjene u identitetu. U mnogim slucajevima, premještanje jednog naroda u novoj teritoriji ili jednom novom društvu, daje tom narodu jedan identitet kakav ranije nije imao.”
Pocetke mozemo potražiti još u V stoljecu, kada su se neki masalijani, prethodnici bogumila, iz Male Azije preselili u Trakiju, a odatle prema Makedoniji. Edit Durham donosi nam sljedece: “U Samisati u Maloj Aziji podignuta je jedna sekta ciji su predstavnici poznati kao Paulikaneri(Pavlicni). Oni su objedinili maniheizam sa jednom posebnom preporukom za propovjedi Svetog Pavla. Progonjeni od strane hrišcana, oni su se objedinili sa muslimanima i ustankom porušili jedan veliki dio Male Azije. Imperator Konstandin Koprnimus (741. poslije Hrista), kako bi ih oslabio, šalje njihov veći dio u Trakiju kako bi sluzili kao cuvari granice. Zimičes I (969), premješta jedan drugi dio njih po balkanskim dolinama. Od tada su se njihova ucenja pocela širiti nezaustavljivom brzinom”.
Dok se njihov pogled na svijet širio i hvatao korijenje, sa njihovom kulturom i jezikom se desilo nešto slicno kao sa Bugarima. Oni, prakticno, progutani od strane slavenskog (makedonskog) elementa koji je bio smješten prije njih, dobijaju novi identitet kao makedonski bogumili.
U vrijeme vladavine vizantijskog cara Aleksa Komnena I (1081 - 1118), zbog progona do istrijebljenja sekta je izbjegla prema zapadu uzimajuci sa sobom i imena sa kojima ih je Pravoslavna crkva anatemisala.
Jedan dio, prelazeći preko albanskih zemalja prešao je Otranska vrata pobudivši jereticki katarski pokret u Italiji i pokret patarena (Albizana) u juznoj Francuskoj, dok su se drugi dijelovi raširili i po srpskim zemljama.
Nemanja je objavio nemilosrdan rat „prokletim jereticima“, kako je nazivao babune. Između 1172. i 1180. godine, on pokrece pohod do njihovog istrijebljenja. Zapalio je njihove knjige, sjekao im jezike. Nemanja progoni i svoju kcer koja je bila ubjedjeni bogumil.
U tim okolnostima, jedan dio tih bogumila nalazi sklonište u Bosni, kod Kulin Bana, i ta zemlja postaje njihovo posljednje odredište. Preostali dio njih biva primoran da se skloni u dubinama planina, daleko od nastanjenih centara i progona od strane rigoroznog pravoslavnog klera.
Tokom povlacenja sa sigurnošcu je uticalo i prokletstvo nad njim, koje je donio Prvi Sinod pravoslavne crkve (1221).
Sela u Gori bila su već formirana 1348. godine. Racunajuci tri pokoljenja koja su vec zivjela sa 33 godine po kolenu, proizilazi da je njihovo naseljavanje pocelo, tacnije u periodu o kojem smo govorili - pocetkom XIII stoljeca.
Historicar iz Prizrena Maliq Osi, oslanjajuci se na usmena predanja i naglašenom asketizmu mesalijanaca (jedno od imena bogumila), misli da torbeši, u današnjim nastambama su se pojavili kao askete. Poštujuci ovakvo shvatanje i ne odbacujući ga ne možemo a da ne iznesemo neke njegove slabe tačke.
Ako bi bogumilizam bio jedna obicna asketska pojava, ne bi prestavljala neku veliku opasnost po hrišcanstvo, odnosno tadašnje feudalne drzave. Po tom shvatanju, u borbi protiv njih ne bi bilo potrebno direktno angaziranje imperatora, careva, papa, krstasha i dr. Ne bi se ni rodio dominikanski pokret niti bi se stvorio univerzalni sud inkvizicije. Ne bi, kao posljedica toga bilo ni razloga da njihove pristalice prolaze kroz viševjekovne patnje koje su pocivale na anatemama, nastavljajuci se hapšenjima, iseljavanjima, paljenju na drvenim kamarama pa sve do masovnim masakrima.
Kada bi bili askete ne bi bili strana koja je branila Bosnu od Ugara. Ne bi stigli do nivoa zvanicne vjere i ne bi imali specificni tretman od strane Velike Porte.
U njihovim redovima ne bi bilo pristalica iz redova porodica cara Samoila i Nemanje, zatim ne bi uživali ni podršku vlastelina Kulin bana, velikog turskog vezira Mahmut Paše Hrvata, Zvornickog kneza, Hrvata i Dalmatinaca.
Kada bi bili takvi, ne bi bili utvrzeni u kompaktnim enklavama, u zbijenim naseljima, sa urbanom strukturom. Ne bi ni obezbjedili prednost nad ostalim etnickim grupama. Bez jedne zajednicke egzistencije, ne bi mogli sacuvati jezik, niti stvoriti kulturna blaga, niti bi osigurali potrebnu koherenciju u ocuvanju njihove duhovne konstitucije.
Prihvatajući da su asektizam, vegetarijanstvo, fetisizacija siromaštva kao dio njihovog pogleda na svijet, igrali vaznu ulogu u njihovom prezivljavanju, trebamo reci da su bogumili bili brojni, stabilni u njihovim vjerskim specificnostima. Imali su, dakle, oni svoje ucenje, knjizevnost, duhovne vođe, crkvu, hijerarhiju, simbole, svece i jednu filozofiju za društvo, vlasništvo, i ravnopravnost. Bili su nosioci jedne kulture.
Nakon svega izlozenog postavlje se pitanje, da li je osim imena, kod današnjih torbeša ostalo što još od njihovog pogleda na svijet i od stare vjere njihovih pradjedova bogumila.
Isto kao istraživaci E. Imamovic za slučaj Bosne, A. Dzogović za torbeše Gore, prizrenskog Podgora i B. Djurdjević-Stojković u jednom širem prikazu i ja to potvrdjujem.
Historijski podaci svjedoce da bogumilizam, nezavisno od nevidjenih neljudskih progona, nije iskorijenjen. I nakon više od jednog stoljeća od progona do istrijebljenja Stefana Nemanje i prokletstva srpske pravoslavne crkve nad njima, bogumili, iako pred nestajanjem, ponizeni i diskriminirani, još uvijek su smatrani kao opasnost za pravoslavnu crkvu i njenu vlast. Nije slucajno što je Car Dušan proglasio sankcije za one koji propagiraju bogumilizam, odnosno „babunsku rijec“.
Pojava bogumilizma, u Bosni, traje sve do kraja XIX vijeka. Istu stvar spominje i Maliq Osi. Na istoj razini B. Djur
djević-Stojković tvrdi da: “Još uvijek ima bogumila u BiH, Makedoniji i Srbiji...”, malo dalje kaze: “...postoji duhovno kretanje koje gasi zedj sa gnostickog bogumilskog izvora.“.
U Gori, makar za onaj dio u Albaniji moze se dokazati nasljedstvo bogumilskog ucenja i prakticiranja.
U ovoj zoni sa visokim planinama, uskim kanjonima, dubokim i strmim dolinama, bogatim šumama, pašnjacima, tekucim vodama, torbeši su dislocirani u prvoj polovini XIII stoljeća. Van ociju i ušiju crkve, u formalnim okolnostima zakašnjele islamizacije, oni cuvaju mnoge kultne rituale, praksu, vjerovanja i fosila, ucenja njihovih bogumilskih pradjedova. Njih nije mogao da otkorjeni ni nemilosrdni rat komunistickog režima koji je zabranio zakonom pravo na vjerovanje, praksu, institucije i vjersko propagiranje.
U ovim obicajima, cuvanim kod torbeških zena, nema nicega od hrišcanstva, a niti islama.
I kada potvrdjujemo da je to osnova koja vodi jedan dobar dio duhovnog zivota torbeša Gore, može se lako zakljuciti koliko je tragova ostavila pravoslavna crkva i koliko površno i formalno je prihvacen i raširen islam kod njih.
Dok tragovi hrišcanstva su ostali samo na nekoliko fosiliziranim toponimima, (K’rs, Potk’rs, Zac’rkov, Cerkov, Kaurske grobišta, Iljina reka, Nikelo brdo, Djurdjev lak, Ivanoska niva i dr.) patronimima (Markošovci, Tuchevci, Kirevci, Puravinci, Zhivkovci i sl.), imena godišnjih praznika (Djurdjevden, Božic, Mitrovden, Krstovden) i ništa više. Dok od islama je prihvaceno sasvim malo. Poštuje se Veliki i Mali bajram i odabrane noc
Ne govoreci o islamskoj kulturi, malo ko od muškaraca zna i ispunjava muslimanske obaveze. Žene, osim masovnog posta, nekim deformisanim molitvama, pricama i ukopavanjem kao muslimanke, vrlo malo je prisutan islam.
Dok verbalno prihvataju Allaha, u praksi svu žedj gase u gnostickim izvorištima koja imaju pocetak u paradualisticko doba, gdje magija ih religiozno predvodi i teorija se mijenja sa magijskim ritualom, i kultnom praksom.
Nazivi ”bogumili”, “torbeši” govore o religioznoj i socijalnoj kategoriji, ali nikako i etničkoj.
“Izvori o nekadašnjem premještanju naroda i plemena, odvode do pogrešnih zaključaka ako ove narode smatramo kao jednu i jedinu cjelinu, u etno-historijskoj igri tokom njihovog preseljavanja iz jednog u drugo mjesto, ne doživljavajući promjene u identitetu. U mnogim slučajevima, premještanje jednog naroda u novoj teritoriji ili jednom novom društvu, daje tom narodu jedan identitet kakav ranije nije imao.”
Početke možemo potražiti još u V stoljeću, kada su se neki masalijani, prethodnici bogumila, iz Male Azije preselili u Trakiju, a odatle prema Makedoniji. Edit Durham donosi nam sljedeće: “U Samisati u Maloj Aziji podignuta je jedna sekta čiji su predstavnici poznati kao pavlični. Oni su objedinili maniheizam sa jednom posebnom preporukom za propovjedi Svetog Pavla. Progonjeni od strane hrišćana, oni su se objedinili sa muslimanima i ustankom porušili jedan veliki dio Male Azije. Imperator Konstandin Koprnimus (741. poslije Hrista), kako bi ih oslabio, šalje njihov veći dio u Trakiju kako bi služili kao čuvari granice. \on Zimičes I (969), premješta jedan drugi dio njih po balkanskim dolinama. Od tada su se njihova učenja počela širiti nezaustavljivom brzinom”.
Dok se njihov pogled na svijet širio i hvatao korijenje, sa njihovom kulturom i jezikom se desilo nešto slično kao sa Bugarima. Oni, praktično, progutani od strane slavenskog (makedonskog) elementa koji je bio smješten prije njih, dobijaju novi identitet kao makedonski bogumili.
U vrijeme vladavine vizantijskog cara Aleksa Komnena I (1081 - 1118), zbog progona do istrijebljenja sekta je izbjegla prema zapadu uzimaju}i sa sobom i imena sa kojima ih je Pravoslavna crkva anatemisala.
Jedan dio, prelazeći preko albanskih zemalja prešao je Otranska vrata pobudivši jeretički katarski pokret u Italiji i pokret patarena (albižana) u južnoj Francuskoj, dok su se drugi dijelovi raširili i po srpskim zemljama.
Nemanja je objavio nemilosrdan rat „prokletim jereticima“, kako je nazivao babune. Između 1172. i 1180. godine, on pokreće pohod do njihovog istrijebljenja. Zapalio je njihove knjige, sjekao im jezike. Nemanja progoni i svoju kćer koja je bila ubjeđeni bogumil.
U tim okolnostima, jedan dio tih bogumila nalazi sklonište u Bosni, kod Kulin Bana, i ta zemlja postaje njihovo posljednje odredište. Preostali dio njih biva primoran da se skloni u dubinama planina, daleko od nastanjenih centara i progona od strane rigoroznog pravoslavnog klera.
Tokom povlačenja sa sigurnošću je uticalo i prokletstvo nad njim, koje je donio Prvi Sinod pravoslavne crkve (1221).
Sela u Gori bila su već formirana 1348. godine. Računajući tri pokoljenja koja su već živjela sa 33 godine po kolenu, proizilazi da je njihovo naseljavanje počelo, tačnije u periodu o kojem smo govorili - početkom XIII stoljeća.


Rozeta na nišanu
Kako su torbeši, kako baštinici bugumilizma, živjeli. Neki ih svrstavaju u askete, dok neki misle da su imali svoje učenje, filozofiju...
Historičar iz Prizrena Maliq Osi, oslanjajući se na usmena predanja i naglašenom asketizmu mesalijanaca (jedno od imena bogumila), misli da torbeši, u današnjim nastambama su se pojavili kao askete. Poštujući ovakvo shvatanje i ne odbacujući ga ne možemo a da ne iznesemo neke njegove slabe tačke.
Ako bi bogumilizam bio jedna obična asketska pojava, ne bi prestavljala neku veliku opasnost po hrišćanstvo, odnosno tadašnje feudalne države. Po tom shvatanju, u borbi protiv njih ne bi bilo potrebno direktno anga`iranje imperatora, careva, papa, križara i dr. Ne bi se ni rodio dominikanski pokret niti bi se stvorio univerzalni sud inkvizicije. Ne bi, kao posljedica toga bilo ni razloga da njihove pristalice prolaze kroz viševjekovne patnje koje su počivale na anatemama, nastavljajući se hapšenjima, iseljavanjima, paljenju na drvenim kamarama pa sve do masovnim masakrima.
Kada bi bili askete ne bi bili strana koja je branila Bosnu od Ugara. Ne bi stigli do nivoa zvanične vjere i ne bi imali specifični tretman od strane Velike Porte.
U njihovim redovima ne bi bilo pristalica iz redova porodica cara Samoila i Nemanje, zatim ne bi uživali ni podršku vlastelina Kulin bana, velikog turskog vezira Mahmut Paše Hrvata, Zvorničkog kneza, Hrvata i Dalmatinaca.
Kada bi bili takvi, ne bi bili utvrženi u kompaktnim enklavama, u zbijenim naseljima, sa urbanom strukturom. Ne bi ni obezbjedili prednost nad ostalim etničkim grupama. Bez jedne zajedničke egzistencije, ne bi mogli sačuvati jezik, niti stvoriti kulturna blaga, niti bi osigurali potrebnu koherenciju u očuvanju njihove duhovne konstitucije.
Prihvatajući da su asektizam, vegetarijanstvo, fetišizacija siromaštva kao dio njihovog pogleda na svijet, igrali važnu ulogu u njihovom preživljavanju, trebamo reći da su bogumili bili brojni, stabilni u njihovim vjerskim specifičnostima. Imali su, dakle, oni svoje učenje, književnost, duhovne vođe, crkvu, hijerarhiju, simbole, svece i jednu filozofiju za društvo, vlasništvo, i ravnopravnost. Bili su nosioci jedne kulture.
Nakon svega izloženog postavlje se pitanje, da li je osim imena, kod današnjih torbeša ostalo što još od njihovog pogleda na svijet i od stare vjere njihovih pradjedova bogumila.
Isto kao istraživači E. Imamović za slučaj Bosne, A. Džogović za torbeše Gore, prizrenskog Podgora i B. Đurđević-Stojković u jednom širem prikazu i ja to potvrđujem.
Historijski podaci svjedoče da bogumilizam, nezavisno od nevi|enih neljudskih progona, nije iskorijenjen. I nakon više od jednog stoljeća od progona do istrijebljenja Stefana Nemanje i prokletstva srpske pravoslavne crkve nad njima, bogumili, iako pred nestajanjem, poniženi i diskriminirani, još uvijek su smatrani kao opasnost za pravoslavnu crkvu i njenu vlast. Nije slučajno što je Car Dušan proglasio sankcije za one koji propagiraju bogumilizam, odnosno „babunsku riječ“.
Pojava bogumilizma, u Bosni, traje sve do kraja XIX vijeka. Istu stvar spominje i Maliq Osi. Na istoj razini B. Đurđević-Stojković tvrdi da: “Još uvijek ima bogumila u BiH, Makedoniji i Srbiji...”, malo dalje kaže: “...postoji duhovno kretanje koje gasi žeđ sa gnostičkog bogumilskog izvora.“.
U Gori, makar za onaj dio u Albaniji može se dokazati nasljedstvo bogomilskog učenja i prakticiranja.
U ovoj zoni sa visokim planinama, uskim kanjonima, dubokim i strmim dolinama, bogatim šumama, pašnjacima, tekućim vodama, torbeši su dislocirani u prvoj polovini XIII stoljeća. Van očiju i ušiju crkve, u formalnim okolnostima zakašnjele islamizacije, oni čuvaju mnoge kultne rituale, praksu, vjerovanja i fosila, učenja njihovih bogumilskih pradjedova. Njih nije mogao da otkorjeni ni nemilosrdni rat komunističkog režima koji je zabranio zakonom pravo na vjerovanje, praksu, institucije i vjersko propagiranje.
U ovim običajima, čuvanim kod torbeških žena, nema nišega od krišćanstva, a niti islama.
I kada potvrđujemo da je to osnova koja vodi jedan dobar dio duhovnog života torbeša Gore, može se lahko zaključiti koliko je tragova ostavila pravoslavna crkva i koliko površno i formalno je prihvaćen i raširen islam kod njih.
Dok tragovi hrišćanstva su ostali samo na nekoliko fosiliziranim toponimima, (K’rs, Potk’rs, Zac’rkov, Cerkov, Kaurske grobišta, Iljina reka, Nikelo brdo, Djurđev lak, Ivanoska niva i dr.) patronimima (Markošovci, Tučevci, Kirevci, Puravinci, Živkovci i sl.), imena godišnjih praznika (Djurđevden, Božić, Mitrovden, Krstovden) i ništa više. Dok od islama je prihvaćeno sasvim malo. Poštuje se Veliki i Mali bajram i odabrane noći.
Ne govoreći o islamskoj kulturi, malo ko od muškaraca zna i ispunjava muslimanske obaveze. Žene, osim masovnog posta, nekim deformisanim molitvama, pričama i ukopavanjem kao muslimanke, vrlo malo je prisutan islam.
Dok verbalno prihvataju Allaha, u praksi svu žeđ gase u gnostičkim izvorištima koja imaju početak u paradualističko doba, gdje magija ih religiozno predvodi i teorija se mijenja sa magijskim ritualom, i kultnom praksom.

Glavni praznik u Gori je Djurdjevdan. Sve što se može reci za ovo podrucje pocinje i zavrsava se ovim praznikom. Nezavisno od mjesecevog kalendara (alaturka) i onog suncevog (alafranga) kao i drugim politickim i ideološkim pritiscima narocito nakon 1967., za Gorane, vodic za djelovanje i dalje je ostao narodni tradicionalni kalendar koji se vece sa ovim danom.
Ispred Djurena (Djurdjevdana), u Gori, svaki praznik blijedi. Osim naziva, ovdje nismo mogli evidentirati ništa od hrišcanskog ucenja i prakticiranja, kao što se dešava sa ovim praznikom u nekoliko regiona u Bugarskoj, gdje je cvjetao bogumilizam.
Osim toga, kada znamo da ovaj praznik nikada nije odbacen od islamskog klera iako tu nema nicega od islama, pamet nam odlazi, kod objašnjenja naziva “poturi” sa “ni musliman ni hrišcanin”. Sve ovo nas upucuje na misao da bogumilska ideologija, koja propovjeda uspostavljanje direktne veze covjeka sa Bogom, bez posredništva satana i ikona, podigao je Djurdjevdan na nivo glavnog praznika.
I kod drugih obiljezavanja praznika u godini (Sretleto, Krstovden, Mitrovden, Bozić, Stretzima(sredina zime), Vodice, Letnici, Antanas, Sultan Nevruz, Blagojec) je veoma teško naci tragove hrišcanstva ili uticaja islama.
Još uvijek, osobito medju zenama, postoji vjerovanje o snazi magije. Zabiljezili smo veliki broj slučajeva cvrstog ubjedjenja da magija moze uzrokovati impotenciju, nedostatak zelje za formiranjem porodice, podsticanje bracnih konflikata, zaustavljanje sudbine vjeridbe i zenidbe, promjenu moralnog ponašanja..., i obratno, da magija se razriješava ako se pronadje njen predmet. I danas se dozivlajvaju kao istinita predanja o mutnji mjesecine.
Do 50-tih godina prošloga vijeka praktikovali su se rituali za odbranu od epidemijskih bolesti i vatre, poput “odmetujene”, prijelaz vatre kroz gvozdeni vodenicki obruc, pijenja magareceg mlijeka, mahanje sitima i dr. Vjerovali su da se kuga moze vidjeti. U jednom takvom slucaju, zamesio bi se presni hljeb, inace kuga pomiješana sa tijestom bi napravila veliku štetu.
Najaktivniji dio narodnog torbeškog mišljenja, nudi nam mnoge primjere dualizma bogumilskog ucenja. Prema bogumilima, svijet je istom mjerom stvoren od dobra i zla kojima su uzrok andjeli i djavoli. Konkretnije: uporedo sa dobrim Bogom, koji je stvorio duhovni svijet, postoji i Bog zla koji je stvorio materijalni svijet.
Ovo ucenje, adaptirano od strane bogumila poslije islamizacije komentira se kao: “Allah je dobar Bog koji je stvorio duhovni svijet, dok na zemlji vlada Bog zla zbog kojeg ljudi su u stalnim ratovima.”
U suštini radi se o protivrjecnosti izmedju islamskog pogleda na svijet da je Allah jedan, sa jedne strane, i prihvatanja postojanja svijeta zla, nezavisno od Boga, sa druge strane. Covjek je izazov satane i tame, koji pokušavaju da u covjeka unište dvije strane: sposobnost oplodnje i duhovno savršenstvo, atributi koji priblizavaju Boga.
Tako, vjerujuci, da smrtnost beba, iz imunoloških razloga, “ogrejsanica”, “uborok” (“naocii”), vija (“padavica”), ili neplodnost su djela satane koji vlada zemljom, zapostavljajuci Boga. Energiju troše za pronalazak metoda i sredstava kako bi pobjegli od zla ili mu protivurijecili. Druge pojave bogumilskog mišljenja su predubjedjenja, tabui, kultevi, nekoliko rituala koji su povezani sa smrcu i bebama, vjerovanje u kumire, sposobnost lijecenja mjesta, objekta ili odbrane od hamajlija.
Enver Imamovic medju ostacima bogumila kod današnjeg čovjeka u Bosni i Hercegovini, istice nekoliko osobina kraktera i ponašanja koji se ne susrecu na bilo kom prostoru: ponašanje prema starima, djeci, zeni, osjecaj za pravdom, strpljivost, razpolozenje za posao, gostoprimstvo i paznja prema roditeljima. Ove osobine bile su isticane ili istice čovjek koji je imao ili ce imati mogucnost da upozna makar samo jednog torbeša.

Bogumili odbacuju simbol krsta, obozavanje ikona i hriscanske hijerarhije. Iako za pomenuto mozemo malo kazati, tragovi ne nedostaju.
Da bi okarakterisali jedan bezvrijedan posao, još uvijek se upotrijebljavaju frazologije: “Pop ka nemaf rabota, krstif kobile”. (Pop kada nije imao šta, krstio je kobile)” ili njegov ekvivalent u Podgoru kod Prizrena: “Pop, ka nemaf rabota krstif jaricha”. (Pop kada nije imao šta, krstio je jarice”.
Znacajne su i cestitke: “Na popa ognica i groznica, na tebe zdravje i veselje”, “Bilo ka bilo, na popa se svilo.” kao i obicne frazologije: “Si se ucinif ka pop”, psovka “ce ti gonim i popa i kaludjera” ili uvrijedljiva riječ: “Popište”.
U cjelini historiografija Balkana bogumilski pokret uglavnom poistovjecuje kao socijalni pokret, koji se borio protiv privatnog vlasništva i eksploatacije, kao pokušaj povratka u primitivni komunizam, na osnovama sela, ali ne i kao religiozni pokret koji ima svoje pokrice od odredjene filozofije svijeta koja je imala snazni socijalni uticaj više od šest stoljeca.
Asketizam i fetišizacija života u siromaštvu vide se kao najsavršeniji put za duhovno uzdignuce. Takav jedan zivot nije nosio sa sobom nikakvu društvenu ni privatnu opasnost, niti je prestavljao opasnost zbog visokog nivoa organizovanja bogumila.
Sav posao je postavljen na bogumilskom ucenju. Odbacujuci kult Svetice (Bogorodice) predstavljajuci Hrista kao smrtnog, krst i krštenje kao djavolji posao, pogadjaju osnove hrišcanstva. Ovo je bio uzrok, a ne socijalna priroda ovog pokreta, zbog cega je bogumilski pokret navukao sav bijes Rima i Carigrada.
Kada govorimo o socijalnoj prirodi bogumilskog pokreta interesantno je izvješe koje nam donosi Ferid Muhic prema kojem vlastele sjeverne Grcke, u predjelima Kastorije i Florine, bili su u rodbinskim vezama sa nekim bosanskim vlastelama još u XIV vijeku i da su imali svoje zemljane posjede.
Dok za Goru, shodno gore pomenutom ne mozemo reci ništa, svejedno me proganja molitva: “Sajbijence, bozence, svakomu dadi, nam pridadi.” (O boze, svakome dadni, nama pridodaj”) uvijek kada je podizana sofra. Ovo, kao i svjedocenje Ferida Muhica, ne iskljucuje imetak i bogatstvo.
I toponimi “Suljovo legalo”, “Chapchevo selo” i drugi mogu se uzeti kao dokaz asketizma.
Vazno je spomenuti još jednu cinjenicu, doduše rijetku. U Gori uporedo sa imenima Bog, Sajbija, On, Allah, Boze, upotrebljavaju se i forme umanjenja: “Bozhence” i “Sajbijence” te i druga imena neodredjenog roda, poput detence, nošchence, iglichence i dr. Ova forma kao da smanjuje razdaljinu izmedju covjeka i Boga, mozda se rodila u aktu molitve koju su bogumili mnogo cijenili.
Ne bi bila potpuna tvrdnja bogumilskog ucenja torbeša ako ne bismo uzeli u obzir i narodne mitološke licnosti. Medju njima Sotona (Satana), Grobnik (Duh), Vampir, Šejtan, Dzebrailj, Melaika (Melek, andjeo), Perija (Dzini), bile su sastavni dio zivota torbeša

Istrazivanja ukazuju da vjerovanje ovih mitoloških licnosti je blijedo ili potpuno odbaceno, osim Satane. Još uvijek se vjeruje u postojanje i njegovu uništavajucu moc. Evo još jednog odjeka bogumilskog dualizma.
U životu torbeša Gore pjesma zauzima posebno mjesto. Sa njom se prati citav zivot: rodjenje, svadba, smrt, posao, rat. Razdraganost i veselje uzimaju maha, prigušuje se plac, amortizuje se bol i olakšava napor, uzdize duša, hvata magija, regulise se ritam i dinamika cinjenica, otklanjaju prepreke, postaje veci zivotni prostor, prati se iskustvo, lincuje se odstranjivanje i osvecuje sjedinjenje, ozivljava se i obnavlja pleme, tece i ne zaustavlja vrijeme, ruci se zlo, satana... Izgleda da su ovo imali u vidu stariji, koji su nas savjetovali da pjevamo, u trenucima straha od djavola, dzina i sl.
U prilog tvrdnji neka nam posluze višezvucne pjesme Zejnepe i Kurto Budale koje pjevaju djevojke i zene, u prirodi. Takodjer, i u zivotu katara, jednog od ogranaka bogumila u Evropi, posebno mjesto je zauzimala muzika i pjesma.
Nekoliko likovnih tragova koje smo sreli u Gori, iako u malom broju, su dokaz više tezi da etnogeneza torbeša Gore je vezana sa bogumilskim pokretom. Ovdje nas dovodi jedno pazljivo poredjenje sa sadrzinom koju istrazivaci zovu - bošnjackim kulturnim krugom, gdje se ukljucuje i bogumilska umjetnost.
Po Bosni i Hercegovini nalazimo veliki broj bogumilskih spomenika, cesto isklesanim do divljenja. Ova umjetnicka pojava dozivjela je procvat u XII i XIII stoljecu, i najcešce figure koje se koriste u motivima su: sunce, polumjesec, zvijezde, rozete i dr. Te figure susrećemo i u Gori.
Motive zmija, polumjeseca, zvijezde i sunca smo pronašli urezane na posebnom kamenu, ugradjenog po zidovima kuća, dok rozete na uzglavnicima, uglavnom po selima Borje i Sistavec.
Vezano za pomenute motive Edit Durham veli: “Sunce i mjesecina koji su obozavani najviše u ovoj vjeri, diraju, po svemu sudeci, stari predhrišcanski paganizam Slavena”. Muhamed Hadzijahic misli da se njime “vezu najstariji tipovi nišana muslimana, radjeni po tradiciji stecaka”.
Bojenje kose, obrva i uljepšavanje lica, ruku, nogu od strane zena i djevojaka torbeša smatran je bogougodnim cinom. Unutar ove tradicije treba vidjeti ritual kznne, njen ornamentski i duhovni sadrzaj. Ne treba zaobići ni dekorisanje zidova soba mlade i ornamentiku tekstila i narodne nosnje. Govoreci o isklesanim figurama na spomenicima Edit Durham biljezi nošnju sa fustanelima boraca. U Gori, , do pocetka 60-tih godina prošlog vijeka je upotrebljavana ovakva nosnja samo za sunetlije, i nosila se prigodno prije nego se djeca osunete.
Bivajuci toliko izolirana ova nosnja samo u trenucima suneta, zatim bivajući isto smatrana i u likovnom poredjenju, sa pravom mozemo postaviti hipotezu, da ova dva slucaja imaju jedan zajednicki predgoranski element, u vrijeme kada bogumili nisu bili otjerani sa makedonskih prostora.
Godine 1996., u gorskom selu Šištavec kod Kuksa, tokom otvaranja temelja jedne stare kuće pronadjen je prvi konkretni trag iz predislamskog perioda. Rijec je o limenoj bronzanoj plocici trouglastog oblika sa osnovom 9, visinom 12 centimetara i izlomljenom i ukrašenom hipotenuzom. Limena ploca na donjoj osnovi ima dvije, dok u visini tri rupe. Ova ploca objašnjava da je bila dio drugog objekta u kojem je bila fiksirana, sa ekserima, odnosno klinovima. Paralelno sa stranicama trougla oko tri milimetra u dubinu u reljefu, u formi usukane veze od 1,5 mm unutar je upisan jedan elegantan okvir.
Unutar njega, u tehnici duboreza, u reljefu, izrazene su dvije figure: Jedan sveštenik sa oreolom na glavi, koji u lijevoj ruci drzi knjigu, dok u desnoj pero, naslonjeno na njoj. Ispod njega, malo udesno, jarac sa rogovima, takodjer sa oreolom i krilom. Na obje strane glave sveštenika u visinu glave ispisana su po dva urezana slova koja nisam uspio da protumacim.
Pretpostavljajući da ova limena ploca je bila fiksirana na koricama neke knjige, mozemo reći da smo došli do traga crkvene knjizevnosti u Gori, mozda i do najveće knjige bogumila “Solomonov kljuc”. U medjuvremnu, sadrzaj ploce daje nam mogucnost za jednu veoma hrabru hipotezu.
Prema narodnom mišljenju djavo, najviše se covjeku pojavljuje u obliku jarca. Prisustvo covjeka i jarca na ploci u izjednacenoj vrijednosti i oreolima dovodi nas do toga da smo na tragu ikonografskog predstavljanja bogumilskog dualizma na ovim podrucjima. Najzad, pokušali smo da predocimo dokaze koji govore u prilog tezi da su torbeši, ustvari, posljednji sljedbenici bogumila na Balkanu.

Izvor: (bosanskehistorije.com)

Vezani članci

Komentari na članak

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš