Promocija "Kćeri magle" Namika Doklea u Prizrenu

Roman o časnom životu Gorana u najsurovijim uvjetima strahovlade

U prisustvu ljubitelja knjige iz Prizrena, Dragaša, Borja, Tirane i ostalih sredina Kosova i Albanije, u Prizrenu je, 18. novembra, u sali DokuKina, prezentiran prvi roman "Kćeri magle", Namika Doklea, albanskog političara i pisca, bivšeg predsjednika parlamenta i bivšeg potpredsjednika vlade Republike Albanije.

Roman o časnom životu Gorana u najsurovijim uvjetima strahovlade

U ovodnom dijelu promocije moderator programa, Mustafa Balje je kazao da je za kratko vrijeme roman "Kćeri magle" doživio tri izdanja i još mnogo promocija širom Albanije te da je to izdavački poduhvat Connectum-a. U prisustvu najeminentnijih intelektualaca i književnika u BiH, je 4. oktobra, promovisan u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. O tome kako je došlo do objavljivanja romana, ovom prilikom su svoje utiske i zapažanja, okupljenima su prenijeli prevodilac ove knjige, lingvista i književnik dr Sadik Idrizi, predsjednik Saveza pisaca i umjetnika Kuksa, Petrit Palushi, inače promoter izdanja na albanskom jeziku te publicista i etnograf iz Struge, Šerif Ajradinoski.



Moderator Mustafa Balje, naglasio je da je slavljenik Namik Dokle, u jednom intervjuu kazao da su tri čovjeka, bila ključna podrška u pisanju njegovog djela: njegov stric, odnosno njegov dnevnik, odakle je crpio saznanja, njegovi prijatelji književnici, Kiço Blushi i Zija Çela, dok u objavljivanju romana "Vajzat e mjegullës", albansko izdanje, najveće zasluge pripadaju Institutu knjige i promocije izdavačke kuće TOENA. Svoje utiske o romanu, iznio je književni kritičar Petrit Paljushi iz Kuksa, koji je naglasio da se veličina romana Namika Doklea ogleda u činjenici da se radi o ispovjesti, svjedočenju a ne u iznošenju nekakvog stava autora. On je još dodao da je dragocjeno što je roman preveden i na bosanskom jeziku. Promocija u Prizrenu je imala i regionalni značaj. Osim književnika i kritičara iz Prizrena, Kuksa i Tirane, prisustvovao je i publicista iz Struge, Šerif Ajradinoski.



Namik Dokle, čiji su korijeni u Borju, je rođen 1946. godine u Draču. Završio je Poljoprivredni fakultet i Fakultet novinarstva, dok specijalizaciju iz španske kulture je završio na Univerzitetu Complutense u Madridu. Dokle je široj javnosti poznat kao dugogodišnji politički djelatnik i kao predvodnik najviših funkcija u Albaniji, u parlamentu i vladi. Međutim, on je poznati i priznat i kao novinar koji je radio u mnogim listovima. Bio je glavni i odgovorni urednik u listu "Zëri i Popullit" u Tirani. Piše poeziju, a poznat je i kao dramski pisac. Impresije o svom djelu je, na našinskom i bosanskom, iznio i sam autor.



Ovaj kulturni događaj organiziralo je Udruženje "Relax", uz podršku Tedija Kuljićija, Mamuta Karadžija i Bajrama Bajramija.

O knjizi su svoje utiske kazali mnogi književnici i kritičari, ali i šira intelektualna javnost u BiH: književnik Isnam Taljić, recenzent bosanskog izdanja, Adijeta Ibrišimović – Šabić, Lamija Milišić i bh. akademik Tvrtko Kulenović.

Književnik Isnam Taljić kaže: „Osim što je to odličan roman i čita se na dušak, našoj čitalačkoj publici posebno je zanimljiv i po tome što izvanredno literarizira život Gorana, naroda koji živi u gudurama Šar-planine, a koje mnogi smatraju – Bošnjacima! To se dokazuje očuvanim običajima, istom vjerom, narodnim umotvorinama, naučnim studijama. Tako se izjašnjavaju i mnogi Gorani. Među njima i prevodilac Sadik Idrizi, koji živi u Prizrenu. I rahmetli prof. dr. Muhamed Nezirović, jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca, profesor Sarajevskog univerziteta, rođen je u istom selu kao i Namik Dokle. Zanimljivo je da je, recimo, i supruga Zulfikara Zuke Džumhura, velikog karikaturiste i putopisca, također Goranka. Međutim, spletom dugogodišnjih i mnogobrojnih okolnosti, svi Gorani ne izjašnjavaju se tako. Neki se smatraju i samosvojnim narodom, a polarizacija ide dotle da postoji i srpski opredijeljena struja. U romanu se, na nivou predaja, jer je to bilo veoma davno, pripovijeda i o tome da je ovaj narod nekad davno zastao na Gori i stoljećima ostao tu izoliran, da bi se, onda, našao i u svojoj međusobnoj izolaciji cijelih sto godina, odupirući se nestanku, asimilaciji i neminovno trpeći uticaje okoline. Istinska tragedija naroda s Gore započela je 1913. godine njihovim međudržavnim rascjepljenjem, što je ozvaničeno i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnija Kraljevina Jugoslavija), a to je nastavljeno i u odnosima novih, prvo izrazito prijateljskih, a onda, s Informbiroom, drastično međusobno neprijateljskih socijalističkih država Jugoslavije i Albanije.

Ta granica, koja funkcionira i u fabuli romana, uz visoku željeznu bodljikavu ogradu, pojačana je i tzv. mehkim pojasom (poširokim, uzoranim i usitnjenim) po ničijoj zemlji uzduž granice, da bi se prokazao trag ako bi se pokušalo i prići ogradi... Ni ptica više nije mogla preći. Gorani su ostali potpuno razdvojeni. I u ovom vremenu goranska sela rascijepljena su između triju država – Albanije, Kosova i Makedonije. Koliko je god sudbina bošnjačkog naroda u samoj Bosni bila teška u njezinim sadašnjim granicama, još je bilo teže onima iz Sandžaka koji su potpali pod Crnu Goru i Srbiju, zatim Bošnjacima u Makedoniji ili onim koji su se obreli u Turskoj. Najteže je, pak, bilo Goranima: razdvojenim i pocijepanim dugotrajno na dva, potom i tri dijela istog bića. Bez obzira pod koju su od država teritorijalno potpadali ili i sada potpadaju, oni su bili (i ostali) meta za potkusurivanje. Na njih se nemilosrdno kidisalo, i kidiše i dalje, da bi ih što više dezorijentiralo i pošto-poto asimiliralo, pa su i svakako, i pogrdno, nazivani, tako i Torbešima, da bi im bio zatrt osjećaj korijena.

Upravo o satiranju ljudi s Gore ili iz Gore Namik Dokle izrazito svjedoči romanom, tako i o vremenima dok ih nije razdvojila državna granica, o vremenu kad ih je razdvojila, i piše o njihovom životu kakav su živjeli nakon toga te kakav žive i sada. Tih sto godina međusobne izolacije i samoće predug je period. Ta samoća u razdvojenosti, možda i ta sama brojka od sto godina, mogli su uticati na Namika da napiše svojih „Sto godina samoće“. Njegov roman je svojevrsno „Sto godina samoće“ na albanskom, sada i na bosanskom jeziku. Pri tome se uopće ne misli na imitacije. Naprotiv, samo na pozitivne konotacije i takvo snažno žanrovsko određenje ovoga romana.

Uostalom, u ovom romanu nejma pukovnika Aurelijana Buendije, bez kojeg je nemoguće "Sto godina samoće“. Ali, možda je Namikov pukovnik ženski lik Majka, koju ispisuje s velikim slovom „M“ (uporedo u romanu figurira i majka, s malim „m“, rođena majka glavnog junaka, dječaka, čija su sjećanja zabilježena u ih-formi i čine okosnice romana). To uopće nije učinjeno na pseudospisateljski način, kako se, u knjigama pisanim za svijet odraslih, uobičajilo pisanje nadriimitiranjem „dječijih sjećanja“. Možda je i taj dječak Namikov pukovnik Aurelijano Buendija. Možda su oboje, i Majka i dječak. I onda to, onda, prerasta u izvanrednu spisateljsku domišljatost. Bilo kako bilo, iako su ljudi, događaji, situacije, krajolik, podneblje i sve potpuno drukčiji, ovaj Namikov roman je i „Sto godina samoće“, koji bi i veliki Gabriel Garcia Marques mogao potpisati. U ova dva romana sve je isto, a uopće nije isto, što je posebna vrijednost knjige Namika Dokle. Može se nadugo i o dubokoj društvenoj prodornosti romana te zloupotrebi politike do njezine ogoljenosti. I kad piše o tegobama (a toga je najviše), Namik Dokle piše bajno, piše bajoslovno, književnim majstorstvom. Ovaj roman, zatim, posebno krase čudesni opisi maglenih i maglovitih pejzaža izgubljenih u gorama. Ne zadirući u pitanja goranskih nacionalnih opredjeljenja, jer postoje i ostrašćena suprotstavljena mišljenja, ovaj roman je takav kao da pripada i bošnjačkoj književnosti. To što je u ovom romanu napisao, Namik Dokle napisao je o svom iskonskom narodu, koji je, što je neporecivo, mnogostruko prisan i blizak Bošnjacima“.

Akademk Tvrtko Kulenović, na koricama romana je napisao: "Svi smo čuli za Gorane, ali teško da išta pobliže o njima znamo. Znamo da su manjina i da je manjina uvijek proganjana od većine, takva je sudbina. Posebno im je teško kad nastupe neka turbulentna vremena. Kad ih šuta gdje ko stigne, kad se nađu među vojnim karaulama i bunkerima. U romanu Namika Doklea uglavnom se tretira goranski teritorij u Albaniji, Envera Hodže, u kojoj je svima bilo teško, ali Goranima je teško gdje god da se nađu. Ova knjiga je iz više razloga iznimno potrebna“. Adijata Ibrišimović – Šabić je, o romanu, među ostalim pisala da je „autor Namik Dokle, sjajno iskoristio naivnog pripovjedača, neposrednog, radoznalog i živog pogleda. Ovakav pripovjedač nema i ne može imati vlastiti, stilski izgrađen, snažan i jak glas, odnosno jezik, tako da se prirodnost i neposrednost dječijeg pogleda u romanu izražavaju jezikom i glasom goranskog folklora. Radoznalost i zapitanost o svijetu, kao i pouke o životu, naslijeđuju se iz tradicije, iz priča, bajki, djevojačkih pjesama, legendi, magije i kletvi, ljetopisa, a sve to je vrlo spretno upleteno u pripovijedni tok samog romana. U takvom narativu razotkriva se sva tuga jednog surovog života koji se živi „uprkos“ i „uinat“, a istovremeno se gradi slika čovjeka, ponižavanog a uznositog, bijednog a bujnog, tvrdoglavog i do kraja svog. Kćeri magle je porodična hronika, jer dječak pripovijeda o onima koji su njemu najbliži: otac, mati, nana, amidža... a ovi likovi, smješteni u granični prostor gorske sjeverne Albanije, izrastaju u skoro arhetipske likove očeva, majki, nana, dati u krupnim potezima kako bi se što uvjerljivije predstavio grub i sirov život. Šireći obzor svojih zapažanja, izlazeći iz kuće u selo, dječak govori o seljanima – dobrim ili lošim ljudima, čuvarima ognjišta ili mudracima koji pamte... Takva je npr. Majka, za koju je dječak posebno vezan, jedan od onih legendarnih likova za koje se ne zna ni kad su rođeni ni koliko dugo već na zemlji žive, žena koja liječi i „koju je smrt zaboravila“, svjedok svih povijesnih (i političkih) mijena. Takav je i dječakov amidža – tajni seoski ljetopisac čijeg će se dnevnika domoći dječak i u tajnosti ga prepisati za svog učitelja. Sistem nam je demokratski.

Vođa nam je Enver Hodža. Prije šest mjeseci zatvorena je granica sa Jugoslavijom. Mnogo ljudi i porodica iz sela ostalo je na drugoj strani. Dosad smo sa Titom bili prijatelji. Vojska je došla u selo. Do guše smo natovareni angarijom. – zapisao je amidža 11. marta 1949. godine, a 2. oktobra 1954.: Ove godine iz sela je pobjeglo deset porodica. Svi bježe jer nemaju šta jesti. Napuštaju selo kako bi hljeb približili ustima. U suprotnom "taboru", "organizaciji", među onima zbog kojih ljudi napuštaju svoja vjekovna ognjišta, izdvaja se, naprimjer, Salko koji je dobio nadimak bez potrebe za dodatnim pojašnjenjima – seoski Staljin. Sjajno iskoristivši očuđujuću perspektivu pripovjedača, Namik Dokle je uspio od porodične i hronike jednog sela izgraditi hroniku jedne oblasti i zemlje, satkati još jednu priču o svom narodu. Kćeri magle je svakako knjiga o vrijednostima časnog, jednostavnog, poštenog života. I u najsurovijim uvjetima strahovlade, gladi, surove klime, kao da poručuje Namik Dokle svojim romanom, sve je krajnje jednostavno - ili jesi ili nisi čovjek. Premda je po autoru sudbonosno ono historijsko poglavlje koje je započelo 1949. godinom (kojom se otvara amidžin ljetopis), roman daleko nadilazi zadati okvir od pedeset i sedam godina koji sugerira prva rečenica. Priče, legende i mitovi koji su ušli u tekst romana proširuju pripovijedno vrijeme, prizivajući i ono koje je duboko sklonjeno u prošlost (kakva je naprimjer bogumilska povijest), u cilju potvrđivanja historije kao sudbine, uglavnom neprijateljske i strašne, koja čovjeka ispituje, testira i kuša. Ili jesi, ili nisi – čovjek“. Interesantna je i književna ktirika Lamije Milišić, koja je u njenom članku za portal kritika.ba "Dokleov Makondo“, naglasila da roman "Kćeri magle" ne govori samo o potrazi za identitetom, već o ulozi jezika u toj potrazi. Amidžin dnevnik postaje ključan u trenutku u kom se šira politička scena počinje mijenjati. Njegov rukopis sprječava zaborav i gradi historiju. Fokalizator je maloljetni dječak koji sada, kao odrastao čovjek, želi ispričati priču o svom rodnom kraju i načinu na koji su politička dešavanja u svijetu i državama što se susreću na Gori utjecala na Gorane. Dječak priču razvija kroz mnoge narodne pjesme, opisujući narodne običaje i slično.

Koji je problem s ovakvim naratorom? On nastoji cijelu priču ispričati gledajući kroz oči dječaka. Dječija perspektiva je marginalna perspektiva u okviru društva kom pripada. Pri tom, kao što sam već rekla, narator korisiti vrlo mali broj prolepsi – on se ne kreće kroz vrijeme, o događajima kojima je kao dječak svjedočio priča sa, grubo rečeno, suženim svjetonazorom upravo jer ne daje komentar na ta događanja iz perspektive sebe kao odrasle osobe. Narator kakvog susrećemo u Kćerima magle vjerovatno želi postići sljedeće: on se želi lišiti bilo kakve ideologije i političkog stava. Pretpostavljam da je iz tog razloga Namik Dokle svoju priču ispričao iz gledišta jednog djeteta. Moram naglasiti: iako je dječija perspektiva marginalna, ona omogućava jednu vrlo značajnu stvar, a to je iznošenje činjenica. Dokleov dječak opisuje stvari koje ne razumije sa izraženom objektivnošću, čak i ravnodušnošću prema onom što se dešava. Ta ravnodušnost naravno proizilazi iz pomenutog nerazumijevanja onog čemu svjedoči. Dječakova priča pričana je lično, gotovo za nekoga ko ju već poznaje. Njegovo selo Bukojna počinje se doimati kao prostor oivičen magličastom kupolom, zaboravljen i čud(es)an. To je mjesto samoće i stoga podsjeća na Marquesov Makondo“.

 

 

 

 

 

Izvor: (info-ks.net)

Vezani članci

Komentari na članak

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš