Džemal Bijedić i afirmacija muslimanske (bošnjačke) nacije –

Oni koji osporavaju muslimansku naciju baštine neprijateljsko djelovanje”

Oni koji osporavaju muslimansku naciju baštine neprijateljsko djelovanje”

Jedna od ključnih figura koja je omogućila afirmaciju nacionalnog identiteta Muslimana (Bošnjaka) u toku socijalističke Jugoslavije je bio Džemal Bijedić. On je predvodio političku grupu koja je tokom šezdesetih i sedamdesetih godina XX stoljeća uspješno vodila proces afirmacije muslimanske nacije, koji je kulminirao na XVII sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1968. godine, kada su Muslimani (Bošnjaci) priznati kao zaseban nacionalni identitet. U vrijeme ovog političkog procesa Bijedić je obavljao funkciju predsjednika Republičkog vijeća Skupštine, što je bila jedna od najviših republičkih dužnosti, zatim je postao potpredsjednik a konačno i predsjednik Skupštine SR BiH. Zbog njegove izrazito visoke političke funkcije i stavovi koje je zastupao su imali valjanu težinu.

Na sjednici održanoj 16. marta 1966. godine Bijedić je govorio o raznim aspektima nacionalnog pitanja Jugoslavije, stavljajući poseban akcenat na analizu odnosa Muslimana prema jugoslavenstvu. Istakavši da je “nacionalnost prije svega društveno – istorijski i socijalno – ekonomski fenomen” naveo je da ona “ima materijalne pretpostavke i sadržine a onda i elemente svijesti, jezika i kulture – čime je dijelom uslovljena i oblikovana”. Tvrdio je da je Muslimane srpsko i hrvatsko otimanje njihovog identiteta tjeralo da bježe u jugoslavenstvo kao novi nacionalni kvalitet: “(…) smatramo da je i naša poslijeratna politika bila samo utoliko nedosljedna ukoliko je Muslimanima osporavala njihovu nacionalnu individualnost gledajući u njima anacionalan elemenat koji je trebao da se opredjeljuje za Srbe, odnosno Hrvate ili za kategoriju neopredijeljenih”. Prema njegovom mišljenju, “za ideju o jugoslovenstvu, kao formuli rješavanja nacionalnih protivurječnosti, po pravilu zalažu (se) oni kojima unitarizam donosi korist ili oni koji u sebi misle da su za progres a zapali su u nerješive protivurječnosti zbog nenaučnog i nerealnog pristupa ovoj problematici.” Ubrzo nakon toga Bijedić je ponovo govorio o fenomenu jugoslavenstva, ali i o bošnjaštvu, zaključujući kako je riječ o “nacionalističkim i šovinističkim pojavama” koje ne samo negativno utječu na nacionalni identitet Muslimana nego negiraju i nacionalni identitet Srba i Hrvata u BiH. “Mi moramo polaziti od činjenice da su Srbi u BiH dio srpske nacionalnosti, Hrvati hrvatske, a da Muslimani nisu ni Srbi ni Hrvati nego takođe jedan poseban nacionalni individualitet sa svojom istorijom, svojom kulturom, željama, stemljenjima, unutrašnjom psihičkom konstitucijom, isto kao Srbi i Hrvati (…)”

Džemal Bijedić je dakle kao predsjednik Skupštine SR BiH i član CK SKBiH nekoliko puta istupao i iznosio ne samo vlastiti stav, nego je izražavao i stav čitave vladajuće elite. Iz diskusija se može zaključiti da je Bijedić iznosio i branio vlastito stanovište o afirmaciji Muslimana kao nacije, ali je u konačnici promovisao zajedničke zaključke. Nakon nekoliko diskusija tokom 1966. godine u kojima je govorio o nacionalnoj posebnosti Muslimana, Bijedić je tokom 1967. godine bio više politički angažovan na pitanju republičke ravnopravnosti, da bi se na “muslimanskom pitanju” ponovo više angažovao tokom 1968. godine. Na XVII sjednici CK SKBiH održanoj 26. januara 1968. godine Bijedić je naveo da je vidno neophodna rasprava o nacionalnom pitanju jer bi se njom spriječili međunacionalni nesporazumi “koji se najčešće manifestuju u nerazumijevanju, netrepeljivosti, a moguće su i teže posljedice”. Ravnopravan status BiH unutar jugoslavenske federacije Bijedić je vezao za nacionalni status Muslimana, tvrdeći da “oni koji osporavaju tu naciju baštine neprijateljsko djelovanje”. Navodi da su se prije stjecanja ravnopravnog statusa unutar jugoslavenske federacije, srpska i hrvatska nacija i klasa sukobljavale i borile za veći utjecaj u BiH, što je bilo “fatalno kako za njene unutrašnje odnose, tako i za koheziju jugoslavenskih naroda u cjelini”.  Zbog toga je on smatrao da je BiH “u prošlosti, ako ne uvijek onda vrlo često, bila barometar po kome se moglo suditi o meunacionalnim i klasnim odnosima na širem jugoslovenskom području a osobito na planu odnosa izmeu Srba i Hrvata.” Zbog toga je naglašavao da iz historije treba izvući pouke, jer “ako je Bosnu i Hercegovinu svojatala srpska buržoazija, izazivala je reakciju kod Hrvata i Muslimana, ako ju je svojatala hrvatska buržoazija, izazivala je reakciju kod Srba i Muslimana, ako ju je svojatala muslimanska buržoazija, izazivala je reakciju kod Hrvata i Srba.” Naročito je upozoravao na postojanje teze o tome kako je BiH hrvatska do Drine ili srpska do Bihaća, kako su Muslimani po nacionalnoj pripadnosti Srbi odnosno Hrvati i da radi toga ponovo treba početi igru oko njihovog pridobijanja i slično.

Kako bi istakao posebnost i nužnost afirmacije muslimanske nacije Bijedić se oslanjao i na već utvrđeno i od vladajuće elite prihvćeno uvjerenju o procesu nacionalne integracije Srba i Hrvata. Pored potpune posebnosti ove tri nacije, naglašavao je neophodnu povezanost ova tri naroda, te činjenicu da su u Drugom svjetskom ratu iznijeli zajedničku borbu i pobjedu protiv okupatora kako bi stekli ravnopravnost u novoj državi. “Neprijatelj im je svaki onaj koji ističe superiornost jednog od naroda Bosne i Hercegovine nad drugim. Isticanje bilo čije supremacije, bilo čije jezičke varijante, bilo čije kulture, bilo čije istorije na ovom terenu ili uopšte, vrlo je opasno. To je za nas komuniste neprihvatljivo, jer to znači osporavanje ravnopravnosti naroda i šovinizam. A to je upravo ono što nas je u prošlosti razjedinjavalo.” U razdoblju nakon ovih sjednica Bijedić je nastavio promovirati ideju Muslimana kao nacije, ali se nije upuštao u svakodnevnu političku kampanju u vezi sa tim, jer mu obaveze predsjednika Skupštine SR BiH to nisu dozvoljavale. Uključivao se samo u presudnim momentima, što pokazuje i njegovo izlaganje prilikom razgovora delegacije BiH i Hrvatske održanog 20. maja 1970. godine, kada je kritizirao pokušaj politizacije izgradnje Islamskog centra u Zagrebu i djelovanje jedne grupe zagrebačkih muslimana koja je bila izrazito opoziciono usmjerena prema tadašnjem vrhu Islamske zajednice BiH i koja je svođenjem muslimanstva isključivo na konfesionalnu razinu faktički osporavala nacionalni identitet Muslimana. Bijedić se tome snažno suprostavljao, zastupajući tezu o Muslimanima kao naciji, a ne samo konfesionalnoj grupi.

Vezani članci

Komentari na članak

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Nema aktuelnosti za danas!

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš