Nakba: ‘Ubili su svakog koga su ugledali’

Prije  69 godina Palestince je zahvatila tragedija koja je razorila njihova srca i promijenila zauvijek njihov život. U 1948. oko 1.4 miliona Palestinaca živjelo je u 1.300 palestinskih gradova i sela širom historijske Palestine. Više od 800.000 Palestinaca je prisilno raseljeno sa svojih ognjišta i zemlje njihovih predaka širom Zapadne obale i Pojasa Gazze, susjednih arapskih zemalja i drugih zemalja svijeta. Nekoliko hiljada Palestinaca je ostalo u svojim rodnim mjestima u tzv. ‘području iz 1948.godine’.Dokumentirani dokazi pokazuju da je cionistička vojska preuzela 774 gradova i sela, a uništila 531 tokom Nakbe. Zločini izraelskih cionističkih snaga također uključuju preko 70 masakara u kojima je 15.000 Palestinaca ubijeno.

Po procjenama broj palestinskog stanovništva u svijetu iznosio je 12.1 milion do kraja 2014. godine. To pokazuje da se broj Palestinaca u svijetu povećao za 8,6 puta 67 godina nakon Nakbe. Prema statistikama ukupan broj Palestinaca koji živi u historijskoj Palestini (između rijeke Jordan i Mediterana) do kraja 2014. godine iznosio je 6.1 milion, a očekuje se da će na bazi trenutne stope rasta do kraja 2020 porasti na 7.1 milion stanovnika.

Nakba je arapska riječ i doslovno znači katastrofa. Godine 1948. cionistički pokret je uspio okupirati veliki dio Palestine i stvoriti izraelsku državu. U nastavku donosimo sjećanja Muhammeda el-Sagrira ebu Šarara koje je zabilježio Halid Amajreh:

Muhammed el-Sagrir ebu Šarar je imao 37 godina kada su Hagana i druge jevrejske terorističke bande 1948. godine napale ed-Devajemu, selo koje se nalazi 18 km sjeverozapadno od El-Halila (Hebron).

„Kada su došli počeli su masovno ubijati civilno stanovištvo, muškarce, žene i djecu“, prisjeća se Muhammed, sada gotovo stogodišnjak.

„Ubili su svakoga koga su vidjeli. Lomili su djeci glave i bajonetima parali stomake žena. Čak su pojedine žene i silovali prije nego što su ih ubili“.

Muhammed kaže da se jedan od najkrvavijih masakara  tog dana dogodio u džamiji. “Bio je petak i mnogi stariji ljudi su već otišli u lokalnu džamiju na džuma-namaz”, sjeća se on.

„Oko dva sata prije namaza, oko 10-10:30, pristiglo je nekoliko vozila sa naoružanim osobama. Zasuli su sve mecima, ubivši svih 75 staraca. Nijedan od njih nije preživio”, dodao je  sa suzama u očima.

„Zatim su počeli ići po kućama, ubijajući cijele porodice. Ubijanje je natjeralo ljude da bježe prema istoku. Međutim, iz Hagane su nemilosrdno gonili civile u bijegu i ubijali su ih.”

U svojoj knjizi “All That Remains” Velid el-Halid, palestinski historičar, besprijekorne povjerljivosti, piše da je 1945. godine u Ed-Devajemi živjelo 3.710 stanovnika.

Danas, svijet obilježava 15. maj kao Dan Nakbe kada je Izrael stvoren na ruševinama njihove, palestinske zemlje.

Dana 18. aprila 1948.godine palestinski Tiberius je okupiran od strane militanata Irguna Menachema Begina, nakon čega je izbjeglo 5.500 Palestinaca. Dana 22. aprila Haifa je pala u ruke cionističkih militanata i 70.000 Palestinaca je pobjeglo.

Dana 25. aprila Irgun je počeo bombardovati civilne dijelove Jaffe, što je zastrašilo i natjeralo  750.000 stanovnika u panični bijeg. A 14. maja, dan prije stvaranja Izraela, Jaffa se potpuno predala znatno opremljenijim cionističkim militantima i u njoj je ostalo samo oko 4.500 njenih stanovnika.

Bez skloništa

Muhammed, koji sada živi sa svojom porodicom u malom selu El-Medžd, oko sedam kilometara jugozapadno od Ed-Devajeme, kaže da je veliki broj porodica potražio sklonište u velikoj pećini  zvanoj “Turel Zagh”.

“Jevreji su im rekli da izađu iz pećine i da se poredaju u red i počnu hodati. I kada su počeli hodati zasuli su ih mitraljeskom paljbom sa dvije strane“, dodaje on.

„Jedna žena, supruga Mir’ie Freiha, preživjela je masakr pretvarajući se da je mrtva.”

Muhammed kaže da su žrtve masakra kasnije pokopane unutar bunara Bir es-Sahra i Bir es-Sil. Njegovo svjedočenje su potkrijepili izraelski historičari i istraživači koji su proučavali deklasificirane arhive izraelske armije i koji su intervjuisali izraelske ratne veterane.

Izraelski historičar Benny Morris je intervjuirao jednog od učesnika tog masakra koji mu je rekao da je oko 80-100 ljudi, uključujući žene i djecu, ubijeno od strane “prvog vala osvajača”.

U 1984.godini izraelski novinar je intervjuirao bivšeg muhtara sela ed-Devajema, Hasana Mahmuda Ihdejba, i odveo ga je na to mjesto prvi put nakon zločina.

Ihdejb mu je pričao o ljudima ubijenim u džamiji, i porodicama iz pećine koje su pobijene, pokazujući mu bunare na kojima su tijela bila zakopana.

Nekoliko dana kasnije, izraelski novinar je doveo radnike koji su kopali na tim mjestima i otkrili kosti i lobanje.

U 1955. godini židovsko naselje Amatzja je izgrađeno na ruševinama ed-Devajeme.

Aharon Zisling, prvi izraelski ministar poljoprivrede, usporedio je “Operaciju Yo’av” sa nacističkim zločinima.

Sjećanja

Prije nekoliko godina, Muhammed je sa porodicom posjetio ruševine svoga sela gdje su njegov otac, majka, djed i njihovi preci pokopani.

“Stajao sam tamo i plakao. Vidio sam našu kuću, oronulu. Vidio sam sobe gdje je moj otac obično primao goste. Vidio sam napuštene bunare.”

Palestinac, star gotovo jedan vijek, još uvijek se nada da će mu biti dopušteno da živi u svojoj staroj kući u svom selu.

“Moja želja se još uvijek nije promijenila, a ona je da se vratim u svoje selo, da ovdje umrem i da me tu pokopaju.”

Na pitanje da li bi prihvatio neku kompenzaciju zbog izgubljene imovine, a on nakratko ušutio prije nego što je odgovorio.

“Nije važna imovina niti nadoknada”, rekao je.

“Ovo je moja zemlja, moja historija, moja sjećanja iz djetinjstva. Moji praoci i pramajke su pokopani ovdje. Da li bi ti mijenjao mezar svoga oca za bilo kakve novce na ovom svijetu?”