MUSAFIRSKA SOBA

U musafirsku sobu smo kao djeca ulazili sa velikom pažnjom, i kao da smo htjeli vidjeti nešto što se skriva od nas ili nešto što je tajnovito. Na musafirsku sobu smo gledali kao na sobu u kojoj se ne smije ući bez razloga i ako nije sa nama neko stariji.

Musafirska je bila 'sveta soba' i u nju se ulazilo kada niko ne vidi i da niko ne zna. Vrata se otvarala polahko kao da tamo čuči neko čudno i nepoznat biće. A i kada se otvarala vrata to je bilo samo na kratko i da se zadovolji dječja radoznalost. Nije se u nju ulazilo da se ne uprlja, da se ne naruši njen mir i tajanstvenost. U njoj treba da dođe ili uđe neko ko posebno zalužuje da se nađe u njenoj komociji.

Musafirska soba je bila besprekorno čista, namirisana nekim ugodnim mirisom, spremljena (namještena) i dotjerana tako da gost (musafir) može da dođe iznenada i u svakom trenutku. Odnosno, gost je mogao iznenada da bane, a domaćin da se ne obruka.

Bila je prekrivena najboljim ćilimom koji se u tom trenutku mogao naći; nekoliko postađija (postećija) i to onih najbjelijih, najboljih i najvećih. Po svim zidovima bili su jastuci sa posebnim platnom za takve prilike, punjeni slamom i dosta tvrdi (dovoljno udobni da se na njih nasloniš.) U musafirskama nije bilo stolica i sjedelo se isključivo na podu. Za ogrev je služila najbolja peć (u lokalnom govoru - soba) na drva ili tagar (mangal, posuda od bakra u kojoj se stavlja žar za grijanje, čuvanje jela toplim, za kuvanje kafe). Ranije musafirske sobe su bile bez ikakvih stalaža, vitrina... oni dolaze kasnije i tek da se u njih stavi nešto što je važno, lijepo, korisno, odnosno što se gostima može pokazati kao iznenađenje.

Za vrijeme postojanja musafirskih soba, ljudi su bili radosni da imaju gosta, srećni da porazgovaraju sa nekim, razdragani da nekoga ugoste i počaste (kafom, slatkišim, voćem...) I najvjerovatnije se ova tradicija povezuje sa Ibrahimom a.s., za koga se pouzdano zna da je, pored ostalog, voleo da prima i ugošćuje goste. Zapravo radost da se izađe putniku u susret, da mu se pomogne i da mu se olakša neka muka.

Musafirska soba je bilo mjesto sastajanja komšija i prijatelja kada neko dođe sa gurbeta (pečalbe), i tada se ona pretvarala u mjesto razgovora, rasprava povodom raznih događaja, dešavanja u društvu, selu ili bližem i daljem okruženju; iskazivanje raznih iskustva i mišljenja u vezi sa zanatom, vjerom i svim onim što život nosi, nudi i, veoma često, iznenadi.

Musafirska soba kao sastajalište, mjesto viđenja i istinskog poštovanja ljudi raznih ideja, postupanja i ubjeđenja. Ambijent povjerenja, uvažavanja, međuljudskog razumjevanja i solidarnosti sa ljudima, susjedima, sugrađanima i generacijama. Čak i svađe u musafirskim sobama su izgledale dopadljivo, drugarski i dobronamjerno, i ljepše i bolje nego današnji razgovori po kafanama, lokalima, sokacima... jer nalikuju urlanju, dranju i izlivu raznih frustracija i neiživljenosti.

Dječja radoznalost nema kraja i uvijek je to bila prilika da se dobro naćule uši i čuje šta ili o čemu odrasli ljudi razgovaraju, o čemu su pričali, ko šta zastupa, iako nijesmo razumjevali šta se priča.

U musafirskoj sobi su se čuvale najvrednije i najljepše stvari, i obično su bile okačene za zid ili na neko prigodno mjesto (polica pri vrhu zida, polica oko hodžaka, neki astalčić, vitrinica...) da može gost da ih gleda i da u njima uživa. Kasnije su se kupovali regali i u njima ređale stvari od naročitog značaja, posteljina za goste i neke druge vrijedne stvari [ibrik i leginj (leđenj, lavor), egzotični mirisi doneseni sa Istoka ili hadždžilika, razni ukrasi, lehve...)], ćilimi, postećije (postađije), slike...

Da bi dobro mirisala u musafirskoj sobi, na policama zidova bile su poređane dunje (najljepše i najveće). Njih su zamjenili jeftini parfemi.

Za musafire je bilo uvijek rezervisano i posebno posuđe. Bilo je smešteno na posebno mjesto u uvijek pri ruci. Retko se kada upotrebljavalo za neke druge prilike ili u svakodnevnoj ishrani.

Kada se ponmene musafirka soba odmah se javljaju asocojacije na slatkiše: šećerleme, bombone, baklave, gurabije... razne poklone, mnoga jela: sarme, gulaši, pilavi... i razna pića: limunada, boza, nekada klakeri ili kabeza... i sve što izaziva slast u ustima, sve što izaziva radost kada se promjeni svakodnevnica jedolične ishrane; musafirska soba kao asocijacija na djeljenje slatkiša u komšiluku, da se djeca obraduju i osjete ljepotu nekog praznika, da se zaslade i da pamte kako se nekada boro jelo i pilo za Bajram.

Opremljenost musafirske je zavisila od imovnog stanja domaćina, ali uvijek je bila čista i spremna da primi goste.

Musafirska soba je naječešće bila u službi svadbi i sunneta, bilo da primite komšije (komšijska kafa) za dogovor kako da se komšiji pomogne da veselje prođe na najbolji mogući način, ili da primite i ugostite goste koji su došli da uveličaju radost svadbe ili sunneta. Dakle, musafir je bio privilegovan i tretiran kao najbliži svoj, a ne kao danas kada se gosti primaju u goste po nekakvim privremenim šatorima ili po livadama.

I sve to govori da je to bilo vrijeme kada su se ljudi družili, uvažavali jedne druge, međusobno poštovali i družili se. Musafirska kao pokazatelj koliko je ljudima stalo do gosta, do susjeda, do ljudi, do čovjeka.

Danas svi imaju lijepe i prostrane kuće, ali nema musafirske sobe. Ima nekakav salon, ali je on više za internu upotrebu (ukućane i prijatelje) nego za musafire. Ili se posebno pripremaju i opremaju saloni koji služe za svakodnevni boravak, ali ujedno mogu poslužiti za nekog slučajnog gosta koji može naići. Zapravo, to je pokazatelj da su danas ljudi okrenuti samo sebi ili u svoje uske krugove, što je pokazatelj gubitka solidarnosti, uvažavanja i družrnja, pojava individualizma a zapravo usamljenost.

Naše se su kuće takve da pokazuju da smo podlegli uticajima sa strane i da više nemamo svoj sopstveni pogled na svijet, prije svega svoj način življenja, svoje učenje, pa i svoje stavove po mnogim pitanjima i načinu stanovanja; sveli su nas ili smo sami svedeni na imitatore i sve to pretvaramo u neki lažni sjaj, u neko lažno pretvaranje o nekakvoj svojoj  'naperdnosti' i 'modernosti', ne videći da smo propali da možemo samo da slijedimo otpad od nekih nama stranih sredina, ili da žavaćemo žavaku koju je neko već ižvakao i pljunuo.

Ljudi su okrenuti samo sebi, namaju ništa svoje da ponude drugima, zatvaraju se u sebi ili u svoje uske krugove; svi glume neke veličnine i kao hoće nešto da pokažu i da se prave važnim, posebnim i privilegovanim, a u stvari plenji pažnju samo sebi i eventulano nekom i veoma retkom prijatelju.

Nestanak musafirske sobe je pokazatelj da je nestalo tradicionalno društvo i okruženje, a to znači da je nestalo druženje, poštovanje i međusobno uvažavanje. Sve se slomilo i nestalo u paramparčad i svako se čudi šta nam se desilo i šta je krenulo sve naopako; svi su svjesni da je nestankom musafirske nestao jedan način života, jedan pogled na svijet, na način odnosa među ljudima, na suživot i na institucije susjedstva i prisnosti. Nestankom musafirske je, zapravo, nesto jedan koncept življenja na ovim prostorima i zamjenjen sa surogatom nametnutom sa strane i ne kao proizvod sopstvenog načina življenja i poimanja svijeta; svođenje života na slučajno sretanje i ofrlje komuniciranje.

Evo šta o musafirskoj sobi kaže Bela hamvaš: '...Gostinska soba je za čoveka Istoka magijsko mesto i za onoga ko bi živeo u gostinskoj sobi svi bi smatrali da je izgubio razum. Na Zapadu više ne postoje magijska mesta. Naravno, ne postoje ni druga sakralna mesta. Svet je počovečen. Život je postao nezanimljiviji i dosadniji, ali manje opasan, uravnoteženiji, možda sivlji, ali pouzdaniji i naročito više građanski.' Bela Hamvaš, Pet genija – Tabula smaragdina, Službeni Glasnik, 2012. BG. Str. 14.

Mehmed Hamza