Krvna osveta kod Albanaca: Dug se može vratiti na tri načina

Sukob započet ubistvom člana jedne porodice, nastavlja se međusobnim ubijanjem. Porodica ubice duguje krv porodici ubijenog, a dug se vraća samo ubistvom muškarca, pomirenjem, ali i plaćanjem krvi.

Savjet staraca

Postoje organizacije koje se i danas bore protiv obnove ovog običajnog prava, a često djeca i muškarci žive u kompletnoj izolaciji zbog zločina koji je počinio neko iz njihove familije. Pomirenje se teško postiže i događa se nekad i nakon 20-30 godina međusobnog ubijanja.

Prema Kanunu Ljeke Dugadjinija, ubistvo pojedinca, od ličnog događaja postaje javni problem, za koji treba intervenisati “savjet staraca”, ili “pleqnija” kako se to izvorno kaže.

Oni su insistirali na zaustavljanju pojedinačnih inicijativa, kontrolisanju teške situacije, prekidanju eskaliranja i širenje osvete, kako ne bi stvorili katastrofu nad katastrofom i tragediju posle tragedije.

Savjet staraca je skup od 12 staraca ili mudraca iz različitih dijelova Kosova, a ranije ih je imalo skoro svako veċe selo. Oni su se okupljali u odajama, tradicionalnim sobama gdje žene i deca nisu ulazili, i diskutovali koje je najmirnije rješenje za nastalu situaciju a da ona bude u skladu s kanunom.

Cijena krvne osvete

Istina, danas se krvna osveta zbog jačanja zakona rijetko primenjuje, ali ovaj fenomen je još zastupljen u nekim seoskim sredinama. Primjera radi, za posljednjih desetak godina od Peċi do Prizrena na Jugozapadu Kosova zabilježen je samo jedan slučaj.

Ipak, i danas na osnovu ovog kanuna, a bilo ih je tokom historije više, na Kosovu postoje cijene u zamjenu za krvnu osvetu ili neki drugi prekršaj. Tako, u prosjeku krv za ubijenog se plaċa 50 hiljada eura. Dvije teške povrede računaju se kao jedna krvna osveta, cijena razvoda braka se plaċa 25 hiljada a raskid vjeridbe upola manje. Tuča bez nekih veċih posljedica košta dve i po hiljade eura, a postoje cijene i za silovanja i druga krivična dela…
Abdylj Hoxha, profesor istorije, autor više studija na ovu temu i član Vijeċa staraca zaduženih da pomire zavađene strane pojašnjava za AA kako je funkcionisalo i funkcioniše to tijelo.

Po njegovim riječima, pomirenje između dveju porodica koje su izgubile voljenu osobu bilo je dosta teško. Za početak, obje porodice bi trebalo da se saglase da treba doċi do pomirenja. Ako ošteċena strana želi da oprosti krv, postojala su tri rituala za to.

“Prvi, uzeli bi osobu koja ja počinila ubistvo, zavezali bi mu ruke, stavili oca ubijene osobe ispred njega i dali mu pištolj. Rekli bi mu: ‘Ili mu odveži ruke ili ga ubij.’ Uglavnom bi mu odvezao ruke. Nismo imali slučaj da ga je ubio. A to je značilo da je oprostio krv. Drugi ritual: uzeli bi bebu i stavili je u kolijevku, donijeli bi je u odaju ili konak, mjesta gdje su se okupljali starci i mirili zavađene strane. Okrenuli bi kolijevku sa djetetom naopako, ako bi je on okrenuo – onda je to automatski značilo i opraštanje krvi”, kaže ovaj profesor, pojašnjavajuċi kako se to radilo kod pripadnika katoličke vjeroispovesti.

“Sveštenik bi donio krst ispred vrata oštećene strane i rekao bi im da treba da oprosti krv. Ako bi oni krst vratili u crkvu, onda je to značilo da je oprostio. I obrnuto.”

Profesor Hoxha u nastavku naglašava kako je u odajama u takvim slučajevima situacija bila često veoma napeta. On ulogu staraca upoređuje sa ulogom današnjih sudija.

“Kada bi se obje strane sakupile u odaji, Savjet staraca bi od počinioca tražio da detaljno objasni kako je došlo do incidenta. Nakon toga, obje strane bi napustile prostoriju i predlagale po dva čovjeka da ih zastupaju. Onda bi savjet donosio odluku. Pozvali bi obje strane da dođu u odaju i rekli bi im da pruže ruku jedan drugom, što bi značilo pomirenje”, kaže naš sagovornik.

Plaćanje je samo garancija

Po njegovim riječima, zavisno od finansijske moċi, krv za ubijenog člana familije mogao se i platiti iako je ubica odležao zatvorsku kaznu koju mu je odredio sud.

“Mnogi kažu da se krv plaća. Ne, to je bila garancija da se osveta neċe desiti. Za vrijeme Turaka, plaćalo se 52 crvene lire, dok sada zavisi kako traži oštećena strana. Sve do 1978. bilo je 100.000 maraka, ili jedan hektar zemljišta, ali u regionu Dugadjinija, pošto je, recimo, u Drenici hektar koštao samo tri hiljade.”

Ovaj penzionisani profesor podsjeća da se jedno od najvećih pomirenja i praštanja krvi na Kosovu dogodilo 1990. godine. Studenti sa Kosova su, kaže, preduzeli tu incijativu jer su smartali da Albanci ne smiju da uđu u rat protiv srpskog režima tako razdvojeni.

“Profesor Anton Ćeta je predvodio studente za ovo masovno praštanje krvi. Glavni razlog je bio da – ako bi Albancil stupili u rat sa tadašnjim srpskim režimom, a pod krvnom osvetom su – šta bi trebali braniti: grudi ili kičmu? Ispred grudi imaš neprijatelja, a iza svog čovjeka. Tada se desilo više od hiljadu slučajeva praštanja krvi”, tvrdi profesor.

Zakon o posredovanju

Nakon 1999. godine, broj slučajeva krvne osveta na Kosovu naglo je opao, a samim tim i rad Saveta staraca. Ova grupa je do 2011. radila neformalno u sklopu pravila kanona Ljeke Dugadjinija, a kada je te godine donijet zakon o posredovanju, time je ovaj savjet dobio i pravnu osnovu.

“Od 2011. na Kosovu i Albaniji postoji zakon o posredovanju. Ja i još nekoliko ljudi licencirani smo kao posrednici u krvnim osvetama. Smijemo međutim da tretiramo samo slučajeve koji su kažnjivi do tri godine zatvora, ali ne i teška krivična djela. Kanun primjenjujemo i posredujemo od tuča djece do ubistava. Mislim da je ovo dobra stvar, da imamo funkcionalne zakone, a da kanun ostavimo naučnicima da istražuju”, zaključuje Hoxha.

Prema nekim podacima, na Kosovu je posljednjih 20-ak godina zabilježeno oko 50 slučajeva krvne osvete i to u većini slučajeva po ruralnim, planinskim sredinama, dok u Albaniji zabilježeno oko 600 slučajeva.