„KAKO PREŽIVJETI SHIZOFRENO 21 stoljeće“?

Piše: Žana Alpeza

Tko ih je poslao i zašto u savremenu povijest svijeta? Da bi čovjeka pojedinca maksimalno učinili podjeljenim (shizofrenim), a narode trajno zavađenim, da bi i ljude i narode uplašili i učinili ih pokornim: jednoj vlasti, amoralno nesvjesnom u psihi, bezdušnom svemiru koji se neprestano širi? Ili da posljednji put (?) opomenu ljude da se nasiljem neminovno ulazi u novo nasilje, da ljudska duša nikako nije samo amoralna, asocijalna i alohična (a jednim svojim dijelom jeste takva) i da se Bog, doduše, „ne kocka“, ali i da je ljudska sloboda u Božijoj predodređenosti, neslućeno velika?

Hej – Mi smo ljudi!

Kada ostavimo i znanost, religiju, ili bilo koji tehnološki napredak na stranu, što nam ostaju? MI LJUDI, ljudska bića koja smo pretvorili svakodnevnicu u užurbani kaos ili labirint kojemu nema kraja. I tako izu dana u dan, ujutro se probudimo trka oko pripreme za posao, trka oko odijevanja, doručka, pripreme djece za školu, planova za taj dan, vožnje u autu, svaki djelić sekunde je važan da ne zakasnimo na posao, dođemo na posao već napola smo u ovih sat i nešto izmrcvareni od umora i bespotrebnih odluka. Treba izdržati osam i više sata na poslu, šef/šefica u svom filmu ovoj nije frizura kako je ona zamislila od jutra, pa malteretira svoje kolege, ovi rokovi nisu na vrijeme, ovo, ovo, ovo… i tako bezbroj ovo. Ni pola dana mi napola mrtvi od umora, bijesa, razmišljanja, planiranja, kako gdje večeras, zvao je kum/kuma, prijatelj/prijateljica ovdje ondje… i opet trka….za sekund dan prođe, tako krepani u krevet ulazimo sa glavom napunjenom bespotrebnim toksinima koje smo tokom dana pokupili svugdje malo pomalo. Kako mozak da se refresha? Nikako, sutra isti dan, opet ista priča itd., mozak vraćamo u svakodnevnicu rutine, nemamo u životima mašte, kreativnosti, ne znamo se opustiti, odavno smo zaboravili što znači pješačiti sa kišobranom u ruci do kuće preskačući pločnike i smijati se ludo kada nas auto koje naiđe polije sa vodom. Ne, to će još do malo biti u bajkama, sve nam to ide na živce, hej pa jesi ti normalna da idem pješke po kišici kući, a tek da me auto malo polije… pa ti si luda…. ne… izgubili smo gledati u oblake, raširiti ruke kada kiša pada. Zaboravili smo biti djeca koja se bezbrižno igraju svaki dan, sa tolikom radošću očekujući novi dan za nove igre i maštarije. Sve smo zaboravili…

Što je ostalo od nas? Ružna ogovaranja, hodajuće maškare koje su stavile nekoliko maski za taj dan, pa svako malo kako nova situacija dolazi skidamo ovu masku pa stavljamo novu… a ZAŠTO? Da bi bili nešto što nismo, da bi se dopali drugima, da bismo upali u društvo, da bi se smijali tamo nekim kretenima koji zabijaju šale i grozote na tuđe račune, pritom ih omalovažavajiući, a mi se smješkamo…i kažemo ma da….on je pametan pa ima novaca…pa čim ima novaca naravno da je pametan… Šuti… šta je tebi jezik za zube, smiješi se budi u trendu, ulizuj se,… što ćeš ti da budeš prirodna da se iz srca smiješ pa da te svatko gleda ispod oka..Ma neee.. shizofreno stoljeće diktiraju neki totalni bezveznjaci koji ne znaju što je sreća, ne znaju da pokloniti se beskućniku su najveći ljudi, ne znaju da se male radosti ne mogu kupiti sa svim njihovim novcima ovoga svijeta,..i ne samo ovoga na planeti Zemlji, da ga pronađu i na Marsu ne može novac kupiti sreću i zadovoljstvo čovjeka! To smo MI LJUDI…. hej radujemo se novo, danu, hoću da ga maštam i živim kako ja hoću, ne kako će mi drugi diktirati!

Bogatstvo uzrok oholosti?

Ali i kada se, uz ne male napore, uzdignemo iznad našeg vlastitog, sadašnjeg, mučnog (objektivno mučnog) balkanskog položaja i bacimo pogled na ostali svijet s one strane žičane ograde, šta u njemu vidimo ili samo nadziremo? Na jednoj strani eksplozija razmnožavanja praćena nečuvenom bijedom siromaštva, gladi, epidemijama raznih bolesti, praćena (opravdanom?) zavidljivošću i agresijom ovih naroda protiv bogatih; na drugoj strani individualizam zapadnih naroda narastao do čudovišnih razmjera sebičnosti – „Europa je besramno bogata. Bogatstvo je uzrok oholosti, a onda ni Bog nije potreban“ (Tatjana Goličeva) – nominalno kršćanski svijet, a suštinski neopaganski, ali s amoralnošću nepoznatom paganskim narodima u prošlosti, „kršćanski“ svijet sa izgubljenom voljom za rađanjem i posljedičnim gubitkom „volje za smisao“ (V.Frankl), pri čemu se biofolno ljudsko biće pretvara u nekrofilno (E. From) – zar nema, jednom riječi, dovoljno razloga antropološkom skepticizmu, deizmu, oživljenom panteizmu i ateizmu savremenog čovječanstva?

 Iako je već dovoljno otrova naliveno u Gralov pehar, ne gubimo iz vida još neke, sasvim realne prijetnje čovječanstvu: ekološka katastrofa, kloniranje živih bića i manipulacija genima, karcinoma raznih oblika kao nikada do sada zabilježeno u otkada je čovjeka na zemlji, pa od epidemija narkomanije i Aids-a, kao i zasigurna pojava novih bolesti u 21. vijeku, uz sve glasnije kucanje na vrata čovječanstva Velikog inkvizitora, zlosudog glasnika političke i ekonomske moći budućeg čovječanstva.

Napredak znanosti?

Napredak znanosti u 20-om stoljeću (naročito medicine, fizike, astronomije, biologije, psihologije) upravo je zapanjujući. Ne valja misliti da su svi originalni naučnici u 20-om stoljeću prodali dušu đavolu, niti da se svi svjesno stavljaju u službu Mefistu svjetske moći. Ljudski vijek se produžava zahvaljujući medicini; ljudska svijest se proširuje upoznajući nesvjesnu i nadsvjesnu sferu ljudskog bića, zahvaljujući psihologiji; čovjek saznaje, preko astronoma i biologa, za do sada neslućenu složenost (u kojoj vlada podjednako, paradoksalno, determinizam i indeterminizam) svemira, atoma i jezgra ćelije, upućujući naučnike u 21. vijeku (prema mom mišljenju) na moguću plodnu sintezu biologije, fizike i psihologije… kaže profesor Jerotić.

Spas u religiji?

Stoljeće koji je pred nama neće trpjeti mlake, događaji koji se spremaju u 21-om stoljeću mlake će „izbljuvati“ Sve će više biti ljudi koji će u Boga još čvršće povjerovati i za Isusa se boriti, i onih koji će se svjesno i voljno opredjeljivati za Zlo i zlo onda i činiti. Ruski religiozni filozof Maksim Tarajev (1866-1934) još je na početku 20. stoljeća izrekao istinu:“Ljudska egzistencija je pod znakom religioznog iskušenja“. Ljudski opstanak u 21-om stoljeću.

Možda po nekom zaključku mogu da kažem da „nas“ samo vjera u Boga i „volja za smislom“ spašava od krajnje pesimističnog osvrta na 20-to stoljeće, i sljedstveno, očekivanja apokaliptičnog kraja u 21 stoljeću. Sa ovom vjerom i naročito vjerom da Bog, a ne slučaj, ili Sotana vodi povijest ljudskog roda ( ne zaboravimo da je kršćanstvo monoteistička a ne dualistička religija!), nazirem dublji smisao strašnih zbivanja u proteklom 20. stoljeću ću biti će religiozno iskušavan još mnogo više.Nećemo duboko u filozofskom i religijskom osvrtu ulaziti u „volju za smislom“ ili u „vjeru u Boga“…

Svijet kao Predstava?

Po riječima Shopenhauru što je svijet?? Shopenhauer smatra da je naš svijet ono što sebi predstavljamo, ono što naš um, čula i intelekt mogu da razumiju i percepcijom koja nam je data predstave. Svije(t) jeste kao što nam se prikazuje – predstava. Volja je jedina stvar po sebi, pravo i neprolazno biće naših čulnih i intelektualnih predstava i obmana. Ona je bit svega postojećeg, suština svih živih bića, vječna kategorija koja upravlja životom svega postojećeg. Volja za životom nemilosrdno šiba sva živa bića, pa i čovjeka. Patnja je skoro stalna, jer potiče od nezadovoljstva nezajažljive volje koja stalno teži novim i novim ciljevima… Zadovoljstvo je samo rijedak trenutak, neka vrsta predaha, odsustva bola na osnovu pritajenosti volje. Po Shopenhaueru, čovjekov je život klaćenje između boli i dosade koji su, u stvari, dva njegova osnovna, sastavna dijela. Konačni slom i propast svakog čovjeka su neizbježni, jer volja krmani brodolom života baš u pravcu smrti…

U ljudskom umu slijepa volja dolazi do samospoznaje, što čovjeku omogućuje da se oslobodi od potčinjenosti ovom nagonu i potrebi. To se dešava na dva načina: kada se čovjek solidira sa svim drugim bićima i pokaže sažaljenje prema njima i umrtvljavanjem svih nagona kroz askezu i kontemplaciju, čime se ostvaruje vrhunski ovozemaljski ideal svetosti.

Duh uništava bezbrižnost, radost i nevinost, koji bi neizostavno pratili čisto individualnu sudbinu: on uliva u svijest zabrinutost i melanholiju, u egzistenciju – nesretne slučajeve, brigu i jad. On nas vuče ka životu, iako i dalje ostajemo odgovorni za taj život na samrti. Univerzalna volja koja služi kao osnova svakoj stvarnosti – bezumna je, slijepa i surova prirodna sila, pohlepna i nepromišljena potvrda sebe same. To nije blagi potok koji teče ka dolini, nego more puno podvodnih stjena i vrtloga; strašna i razorna borba u svijetu ljudi i životinja; pobjeda dugovana slučaju i koja posvećuje trijumf zlog češće nego trijumf plemenitih bića; borilište gluposti i zla; uspjeh osrednjega.

Čovjek je jedina životinja koja nanosi patnje drugima bez drugog cilja do patnje. Ali i sam zlobnik je plijen smrti.

Nepoznata sila goni jedinke jedne ka drugima. Oni vjeruju da se biraju. U stvari, gonjene su.

Mračna volja za življenjem, volja vrste jeste ona koja ih privlači jednu ka drugoj. A ono što je toj volji važno nije sreća onih koji se vole, nego samo doziranje naraštaja koji će doći. Ljubavnici se zapažaju i odmjeravaju. Ali njihovo istraživanje i njihovo ispitivanje u stvari su samo meditacija duha vrste. Upoređeni sa stvarnošću velike stvari (tog duha), stvari jedinki su, u svojoj prolaznoj cjelini, od vrlo male važnosti; zato je on uvijek sklon da ih bez milosti žrtvuje, jer se on prema njima ponaša kao besmrtnik prema smrtnicima i njegovi interesi u odnosu na njihove jesu kao beskonačnost upoređena s konačnim.