ISA-BEG ISHAKOVIĆ – osnivač Sarajeva

Na prostoru današnjeg Sarajeva život ima znatno dublju tradiciju. Dokazano je da je na Butmiru postojalo prahistorijsko naselje, u rimskom periodu na Ilidži je postojalo naselje Aqua S… a ispod Debelog brda, od ušća potoka Koševo u Miljacku do kasarne i na obroncima lijeve obale Miljacke oko Vrbanja mosta nalazilo se manje antičko naselje zanatsko-trgovačkog karaktera ili putna stanica, izgrađeno već do 3. vijeka. U srednjem vijeku postoji župa Vrhbosna, a unutar te župe nalazili su se utvrđeni gradovi Hodidjed i Vrhbosna za koje se tvrdi da su se nalazili na mjestu Bijele tabije.

Ipak, djelovanje Isa-bega Ishakovića predstavlja najvažniju epizodu u dugoj historiji formiranja Sarajeva kao prepoznatljive urbane cjeline. Sredinom 15. vijeka Isa-beg Ishaković postavio je temelje jednog sasvim novog grada, čiji razvoj u kontinuitetu teče do danas, pa se zbog toga Isa-beg Ishaković s pravom smatra njegovim osnivačem.

Na osnovu istraživanja danas znamo da je Isa-beg našao najprikladnijim da se na mjestu srednjovjekovnog naselja Brodac (današnji prostor od Bentbaše do Baščaršije) utemelji novi grad. Isa-beg je to zemljište oduzeo zatečenim vlasnicima, a u zamjenu im dao zemlju u selu Vrančić u Hrasnici. Tu na Bentbaši dao je izgraditi tekiju i musafirhanu, koja se smatra najstarijom u Bosni. Cijeli taj dio naselja nazivan je Isa-begovom mahalom narednih pola stoljeća da bi vakufima Muslihudina Čekrekčije iz 1526. godine u upotrebu ušao naziv Čekrekčijina mahala.

Isa-beg Ishaković je izgradio veliki han (danas Kolobara-han), hamam pored Careve džamije, mlinove na Bentbaši… Isa-beg Ishaković je 1457. godine podigao i mesdžid, kojeg je poklonio sultanu Mehmedu II Fatihu, a od kojega je kasnije nastala Careva džamija.

Upravo je najstariji izvor za proučavanje Sarajeva Vakufnama Isa-bega Ishakovića iz 1462. godine, koja se uzima i kao godina osnivanja Sarajeva. Vakufnamom je Isabeg Ishaković formirao osnove budućeg šehera, glavnog grada Bosanskog sandžaka, kasnije ejaleta.

Vakufnama je, naime, datirana mjesecom džumade-l-ula 866. godine po hidžri, koji traje od 1. februara do 2. marta 1462. godine, pa se za dan osnivanja Sarajeva uzima 1. februar, kao najraniji mogući datum iz Isa-begove vakufname. U njoj se, ipak, ne pominje grad Sarajevo pod današnjim imenom, već kao “Saraj ovasi” što znači Sarajevsko polje, ali u korijenu ima “Saraj”, koje u kontinuitetu egzistira i izrasta u urbanu cjelinu današnjeg grada Sarajeva.

Vakufnama Isa-bega Ishakovića je napisana na arapskom jeziku s uobičajenim uvodom, u kojem se objašnjava zašto vakif izdvaja dio svoje imovine za podizanje i održavanje svog vakufa. U ovoj vakufnami Isa-beg Ishaković uvakufljuje tekiju i most, a za njihovo održavanje uvakufljuje mlinove u selu Brodac (današnja Bentbaša), hamam (banju), tekuću vodu za potrebe hamama, han, dućane i više zemljišnih površina na području današnjeg Sarajeva i okoline.

Tekija koju je uvakufio Isa-beg Ishaković upotrebljavala se ne samo za vjerske svrhe nego i kao svratište, prenoćište i kuća za siromašne, a njena multifunkcionalnost činila ju je svojevrsnim društvenim centrom tek formirane gradske sredine. Osim tekije, u vakufnami se spominje i most za koji je Isa-beg naložio da se podigne na Miljacki i koji je spajao, s jedne strane, Carevu džamiju, a sa druge mjesto na kojem se danas nalazi Kolobara-han.

Ishaković je za potrebe održavanja objekata džamije, tekije i mosta uvakufio veliki broj objekata i zemljišnih parcela. Podigao je devet mlinova na Miljacki i ostavio veliki broj zemljišnih parcela namijenjenih isključivo za izdržavanje vakufa.

Iako je izgrađena sredstvima iz carske riznice, Careva džamije danas je dio Isa-begovog vakufa i predstavlja najljepši spomenik njegovog vremena i dobročinstva. Mnogi objekti tog vakufa s vremenom su uništeni, ali Careva džamija i hamam koji se nalazi tik uz nju i koji je pretvoren u hotel i danas su dio sarajevske gradske jezgre.

Dvorac (Saraj) koji je podigao Ishaković, po kojem je, uostalom, grad i dobio ime, uništen je još u vrijeme Osmanskog carstva, a na njegovom mjestu podignuti su vojni logor i kasarna. Historijski izvori nedvosmisleno lociraju Saraj na mjesto gdje se danas nalazi sjedište Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine.

Most koji je Isa-beg podigao, a koji se nalazio na Miljacki i spajao Carevu džamiju i Kolobara-han je preživio, ali je austro-ugarska vlast donijela odluku da ga pomakne uzvodno 10 do 20 metara. Ostalo je ime, pa se on danas zove Careva ćuprija.

Mlinovi na Miljacki potpuno su uništeni, a većina zemljišnih posjeda, koji su bili dio Isa-begovog vakufa, u vrijeme dviju Jugoslavija oduzeti su, a zatim nacionalizirani ili predani privatnim licima na upotrebu.

Isa-beg je bio u jako dobrim odnosima i sa Dubrovčanima, koji su ga smatrali pravim gospodarom Bosne. U Dubrovačkom arhivu postoje dokumenti u kojima se posljednji put spominje Isa-beg Ishaković i to 1470. godine, kada na mjesto sandžakbega u Bosnu dolazi Ajas-beg.

Ne zna se pouzdano gdje je Isa-beg Ishaković sahranjen, ali se pretpostavlja da se njegov mezar nalazi iza mihraba u haremu Careve džamije gdje je smješten jedan visoki nišan bez natpisa.

Iako je podigao više zadužbina širom Osmanskog carstva, Isabeg Ishaković je prije svega ostao upamćen po objektima koje je izgradio na obalama Miljacke, te, naravno, kao utemeljitelj jednog od najljepših gradova na zapadnim granicama Osmanskog carstva, kojeg je baš Isa-beg Ishaković u jednoj od svojih vakufnama nazvao “cvijetom među gradovima”.