Priča žene koja je postala simbol egzodusa tokom 1999.

Sherife Luta tada je imala 22 godine i dojila je svoju šestomjesečnu ćerku, Besianu kada ju je uslikao pomenuti fotograf.

20 godina kasnije, Sherifja je ispričala događaj, zajedno sa svojom ćerkom, koja je sada već porasla.

“Ovo selo je bilo potpuno spaljeno od strane srpskih snaga. Bili smo prisilljeni da napustimo selo i odemo na planinu. Nismo imali ni vremena da uzmemo stvari, već samo nekoliko najosnovnije stvari za ćerku i pridružili smo komšijama koji su krenuli na planinu”.

“Cijelo selo je bilo okruženo Srbima, kao mravke. Kada smo izašli iz sela, cjeli dan je gorilo, cjeli su dan su gorele kuće pucnjave nisu uopšte prestale. U planini bilo smo do ujutru. Čekali smo veliki masakr, ali sudbina je bila da suprug poseduje telefon, taj telefon nas je spasio. On je imao veze sa OEBS-om. Pa smo krenuli ka tunelu kod Kačanika”, započela je svoju priču Sherifja.

Ona je pričala o izazovima dok je hodala putem više od nedjelju dana.

“Kada smo se približili tunelu i tamo su nas uhvatili. Držali su nas tri sata. Odvojili su žene i muškarce, a bilo je i djece. Bojali su se kada su vidjeli maskirane Srbe, svi smo bili uplašeni. Držali su nas tu oko 2-3 sata kod Doma kulture u Kačaniku, a onda smo otišli u kućama, gdje smo mogli. Tog dana, bio je 8. mart, kada smo izašli iz kuće. Bilo je hladno, tužno. Naš kada smo čuli pucnjave, rekli su nam da izađemo i odemu u drugu kuću. Iz te kuće otišlu smo u drugu kuću. Kroz planine došli smo du sela Blace”, rekla je Sherifja.

Tako su oni, izjeglice, bili primorani da hodaju nedjeljama po planinama, a vremenske prilike nisu bile u njihovoh koristi.

Njena ćerka Besiana bila je u veoma teškom stanju, smrzla se.

“Djevojčića je bila u teškom stanu. Nije se pomerala 2-3 sata. Onda su je uzeli i stavili u peći šporeta, 10 minuta su je držali tu da vide da li će plakati. Kada je počela da plače, sve izbjeglice tu počele su da aplaudiraju od radosti što se spasila”.

“Đurđev dola izašli su sve izbjeglice u pratnji naše vojske. 3 sedmice smo bili vani, nikad nismo bili mirni, jer su pucali, palili kuće. A onda sam primjetila da se moja ćerka ne pomera i 10 minuta tako. Udarali smo je po licu nekoliko puta, ali nije reagovala. U tom trenutku sam se onesvijestila kada sam vidjela ćerku u tom stanju, ali svekrva je uzela i stavila u peći šporeta. Taj trenutak se nikada ne zaboravlja”, ispričala je pod emocijama Sherifja.

Sherifja pamti i taj trenutak kada je bosnaski fotograf slikao, a onda je ta slika postala simbol rata.

“Nakon toga, krenuli smo sa ocem, snajom i svekrvom. Išli smo veoma uskim putem, ali mještani sela Blace su izašli da nam pomognu. Dolazili su konjima. U Blace, brat od strica je izašao i uzeo mi je ćerku, odneo je u džamiju da je pregledaju ljekari. Rekli su mi da je umorna. Tamo je počelo da joj se ledi telo. Sjećam se, kada smo se približivali selu, bilo je mnogo kamermana. Htjeli su da nas zaustave i da razgovaraju, ali ja nisam mogla. Nisam htjela da govorim, bila sam umorna. Otac mi je govorio “Pričaj ćerko, bar neku riječ progovori”, ali nisam nikako mogla. Htjela sam samo da odem”.

Sherifja kaže da bi govorila ispred kamermanima i novinarima, kad bi znala da bi ova fotografija imala značenje kao danas.

“Da sam znala da će ova fotografija ostati, jenu riječ sigurno bi rekla”, kazala je.

U simku ispod možete pogledati nekoliko prizora kroz koje su prolazili izbjeglice sa Kosova: