Nacionalno sazrijevanje pod nemogućim uvjetima

Malo je tako sudbinsko važnih događaja u dugoj i teškoj historiji Bošnjaka kao što je to Prvi bošnjački sabor a da su u retrospektivi bili toliko napadani, demonizirani i osporavani. Održan u najtežoj ratnoj godini, obilježenoj dvostrukom agresijom susjednih država i ratom na dva fronta, veleizdajom Fikreta Abdića i pokušajem državnog udara te međunarodnim pritiskom da se pristane na kapitulaciju i definitivnu podjelu države, Prvi bošnjački sabor bio je nešto najbliže svebošnjačkom referendumu kojeg je tada, u ratnim uvjetima, bilo nemoguće održati.

Sabor je okupio cijeli državni politički i vojni vrh, 377 sabornika i predstavnike bošnjačkog naroda iz svih kategorija društva, s cijelog bošnjačkog nacionalnog prostora, iz svih profesija i svih značajnih vjerskih i kulturnih institucija. Njegov rezultat bile su dvije historijski bitne odluke koje su odredile ne samo paradigmu i temeljni politički kurs bošnjačke politike već i sudbinu bošnjačkog naroda i Bosne i Hercegovine.

POVRATAK NACIONALNOG IMENA

Prva odluka bila je ona o usvajanju deklaracije o bošnjaštvu, tj. o povratku bošnjačkog nacionalnog imena, nakon gotovo stoljeća njegove zabrane i marginalizacije. Druga odluka bila je odbacivanje tzv. Owen-Stoltenbergovog plana, tj. Ženevskog mirovnog plana, kojim se predviđalo stvaranje triju etničkih republika na prostoru Bosne i Hercegovine s eventualnim pravom na otcjepljenje. Time je, ustvari, bošnjačka politika utvrdila i plebiscitarno potvrdila svoj budući osnovni kurs očuvanja principa nedjeljivosti, jedinstvenosti i suverenosti Bosne i Hercegovine na čitavom njenom prostoru i u granicama u kojima je 1992. godine priznata kao nezavisna država.

Kombinacija ovih dviju odluka potvrdila je konačno bošnjačko sazrijevanje kao politički suverenog i kulturno posebnog naroda s vlastitom državom koju je spreman dijeliti s ostalim dvama narodima.

Ovakve odluke i zaključci doneseni u najtežim historijskim trenucima, kada su Bošnjaci zurili u bezdan civilizacijskog nestanka i biološkog istrebljenja, praktično od svih napušteni, potvrdili su njihovu zrelost, hrabrost, istrajnost i odlučnost. Stojeći na ivici ponora, ovakvim hrabrim odlukama poručili su da neće nestati – ni oni ni njihova država. Štaviše, oni su pobjedničkim trubama objavili svoj povratak na evropsku i svjetsku historijsku pozornicu.

I donesene odluke, a i činjenica što je Sabor sazvan da kao svenarodno i svenacionalno tijelo sastavljeno od Bošnjaka različitih svjetonazora i političkih opredjeljenja zada političke smjernice tadašnjem državnom vrhu – i to usred najžešće moguće agresije – pokazuju ogromne i skoro nezabilježene demokratske kapacitete tadašnjeg državnog vrha s Alijom Izetbegovićem na čelu. U ratnim vremenima, kada se i u najstarijim svjetskim demokratijama strategija i politika svodi uglavnom na jednu dominantnu lidersku ličnost i kabinetsku vladu, sazvati ovakvu vrstu sabora i uključiti čitavu političku, kulturnu i akademsku elitu jednog naroda u proces donošenja odluka koje se tiču čitavog naroda i njegove sudbine vrhunski je čin i demokratije i državničke mudrosti i odgovornosti.

Ako nam je sve ovo poznato, odakle onda ona na početku teksta istaknuta opservacija da je riječ o događaju koji je čak i dok se održavao, ali pogotovo poslije, i iz retrospektive, konstantno napadan i demoniziran, i to upravo tako da su njegove najveće vrline pokušavali istaći kao najveće mahane i propuste? Razloge za ovaj fenomen vjerovatno treba tražiti prije svega u samim svjetonazorskim i ideološkim pozicijama onih koji kritiziraju ili, tačnije rečeno, imputiraju, učitavaju, a nerijetko i izmišljaju namjere, povode i dešavanja tokom samog zasjedanja Sabora. Takvima su ili sporne odluke donesene na Saboru (poput povratka bošnjačkog nacionalnog imena), ili im je vrlo često sporan i sam proces odvijanja debate na Saboru – što zbog vlastite oskudne političke kulture koja pod liderstvom zamišlja autokratiju, što zbog činjenice da je upravo taj proces dao demokratski svenacionalni pečat donesenim odlukama koje bi oni rado osporavali kao pogrešnu politiku tadašnjeg državnog vrha.

IZMEĐU RATA I PODJELE

Kritike, tačnije rečeno podmetanja, da je odluka vraćanja historijskog imena Bošnjacima na ovom saboru nelegitiman i nelegalan čin za koji je bio potreban referendum pokazale su svu svoju ispraznost rezultatima popisa iz 2013. godine, kada se ogromna većina onih koji su se 1991. godine izjasnili kao Muslimani dvadeset godina poslije opredijelila kao Bošnjaci.

Ipak, najžešće i najmalicioznije vrste kritika, one da je Prvi bošnjački sabor sazvan da bi se ozvaničila navodna podjela Bosne i Hercegovine po Ženevskom mirovnom planu, imaju ponajmanje utemeljenja u realnosti. To je sasvim jasno svakome ko pogleda snimke i transkripte sa zasjedanja Sabora. A jasno je to i zbog same nelogičnosti da bi državni vrh, koji je navodno priželjkivao podjelu države, sazvao svebošnjački sabor da o tome raspravlja pred upaljenim kamerama.

Ovakve vrste kritika gotovo redovno dolaze od ideoloških i političkih protivnika, tačnije tadašnjih (dobrim dijelom i sadašnjih) pretendenata na vlast, koji reinterpretacijom odluka i dešavanja na Sabora žele uzdići kako sebe, tako i svoje politike, te svoju tadašnju političku marginalnost predstaviti nekakvim političkim mučeništvom nastalim kao posljedica suprotstavljanju navodnoj ideji o podjeli Bosne i Hercegovine. Da je riječ o izuzetno malicioznim zamjenama teza, kojima se demokratska debata tadašnje bošnjačke političke, vojne, vjerske, akademske i kulturne elite predstavlja kao namjera za podjelom države, najbolje se može uočiti iz dobro dokumentiranih izlaganja sa samog zasjedanja Sabora.

Niko od učesnika, pogotovo onih visokopozicioniranih i onih koji su činili izvršnu vlast, nije apriori zagovarao prihvatanje ovog plana. I Rasim Delić, kao komandant Generalštaba Armije RBiH, ali i Bakir Alispahić, kao ministar MUP-a RBiH, jednako kao i ostali predstavnici vojno-policijskog vrha, bili su čvrsto opredijeljeni za odbacivanje prijedloga. Procjenjivali su da bi se potpisivanjem ionako štetnog sporazuma oružani sukobi svejedno nastavili samo u još težim uvjetima. Većina sabornika smatrala je da se potpisom mnogo toga gubi – da se amnestira agresija i da je prihvatanje sporazuma i moralna i politička kapitulacija – a da se zauzvrat ne dobija ništa, pogotovo se ne dobijaju bilo kakve garancije o povratku prognanih, o kažnjavanju zločinaca ili o trajnosti eventualnog mira.

Oni među govornicima i učesnicima debate koji su bili skloni potpisivanju Owen-Stoltenbergovog plana to su bez izuzetka činili iznoseći stav kako su dotadašnje ljudske i materijalne žrtve enormne, a trenutna situacija gotovo bezizlazna, bojeći se da će se ona dodatno pogoršati, pogotovo ako cjelokupna tadašnja međunarodna zajednica stoji iza takvog plana. Niko među pristalicama potpisivanje sporazuma nije iznio bilo kakav argument koji bismo mogli nazvati zagovaranjem političke ili ideološke platforme neke “muslimanske” državice, već se isključivo radilo o ličnim procjenama (bile one tačne ili ne) da li je bošnjački narod kadar preživjeti, a Bosna i Hercegovina opstati kao država. Neko to danas može nazvati malodušnošću, neko defetizmom, neko očajem, ali se u tom trenutku radilo o razumljivim stavovima i razmišljanjima.

Ono što se danas često prešućuje jeste to da se Sabor održavao neposredno nakon okončanja agresorske operacije “Lukavac-93”, kada je Sarajevo praktično jedva spašeno od stavljanja u dvostruki obruč i potpunu izolaciju, da nisu postojale bilo kakve naznake u vezi s okončanjem sukoba s HVO-om, tj. agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, koja svoj najteži aspekt nije imala samo u oružanim akcijama već i u hermetičkom zatvaranju granica prema trećim zemljama, obustavljanju protoka humanitarne pomoći i logističkom davljenju preostalih slobodnih prostora Republike. Bošnjacima kao narodu tada nije prijetio samo fizički nestanak od neprijateljskog oružja, već i od najstrašnijeg ubice – gladi.

IZBOR IZMEĐU DVA ZLA

U suštini, kao što je to u jednom svom govoru istakao Alija Izetbegović, radilo se o izboru između pravednog, ali bezizglednog rata i nepravednog mira, te je na Saboru izglasan nastavak otpora do nekog pravednijeg mira. Za prihvatanje plana bila su 53 glasa, protiv je bilo 78 sabornika, dok je uvjerljiva većina od njih 218, odnosno 62,46 posto, bila za prihvatanje plana, ali uz uvjet vraćanja silom osvojenih teritorija.

Da je upravo ovakav zaključak – za koji je glasala većina prisutnih na Saboru, kojim se prema svjetskoj javnosti poslala poruka da Bošnjaci nisu prepreka mirnom rješenju, da Bošnjaci jesu za mir, ali ne mir po svaku cijenu i ne za mir po cijenu odustajanja od države, povratka prognanih i predaje historijskog nacionalnog prostora – bio na tragu onoga što je mislio i sam Alija Izetbegović, pokazalo se i u njegovom obraćanju na Saboru.

“Može biti da je ovaj treći odgovor praktički negativan odgovor, znate, to je praktički odbijanje paketa, to je negativni odgovor, jer postoji samo da ili ne u ovom momentu, ono što se kaže – uzmi ili ostavi. Prema tome, to je praktički negativan odgovor koji u svijetu odjekuje na neki način prihvatljivo. Ljudi će shvatiti da moramo odbiti paket jer teritorije nisu vraćene, jer to svako može razumjeti, posljednja domaćica u Americi može to razumjeti, i u Evropi, da ne kažem obaviješteni ljudi”, rekao je tada Izetbegović.

Tu se upravo vidi i glavna dilema našeg tadašnjeg državnog vrha i pregovaračke delegacije koja je u tim za Bosnu i Hercegovinu najtežim danima bila pod velikim međunarodnim pritiskom da prihvati ovaj plan te pred dilemom kako da ga odbaci a da ne bude označena kao problematična strana koju treba dodatnim pritiscima i izolacijom natjerati da poklekne i kapitulira. Danas se zaboravlja da vanjski pritisci na naš državni vrh nisu bili tek diplomatske ili barem ne onakve prirode kakva se prihvata kao legitimna u međunarodnim odnosima, nego i suštinski subverzivni.

Uključivali su dovođenje u pitanje legitimitet tadašnje legalne vlasti da predstavlja Republiku Bosnu i Hercegovinu ili Bošnjake, a što se ogledalo u postupcima predstavnika međunarodne zajednice, poput pozivanja pobunjenika i veleizdajnika Fikreta Abdića u Ženevu kao navodno legitimne “strane” u pregovorima, subverzivnim kontaktiranjima i ispipavanjem “pulsa” nekih političara koji su bili relevantni na regionalnim nivoima pa i po pitanju ambivalentnog odnosa i tretmana mogućeg državnog udara ili vojnog puča.

Upravo zbog svega navedenog, sazivanje Prvog bošnjačkog sabora, demokratska i slobodna atmosfera u kojoj se odvijao, odluke i zaključci koji su doneseni, nacionalno jedinstvo koje je pritom iskazano te dalekosežne posljedice koje je polučio predstavljaju historijsku vododijelnicu, trenutak kada su poslije jednog teškog i dugog stoljeća Bošnjaci konačno postali moderan politički narod koji se čvrsto opredijelio ne samo da opstane već i da stupi na svjetsku pozornicu kao politički suveren, kulturološki poseban te prije svega državotvoran narod. Negirati i dovoditi danas u pitanje takve odluke, čiju je ispravnost potvrdilo i proteklo vrijeme, znači negirati i dovoditi u pitanje i Bošnjake kao narod i Bosnu i Hercegovinu kao državu.