Melina Delkić: Kako sam od izbjeglice iz BiH postala Amerikanka

“Još se jasno sjećam vremena kada smo došli u Ameriku. Sedmero nas se smjestilo u stan u San Joseu koji je imao jednu sobu i jedan toalet: moji roditelji, moja tetka i daidža, dva rođaka i ja kao četverogodišnjakinja. Sjećam se da je moj otac radio naporno na gradilištu, a jednom prilikom je jako povrijedio leđa, a moj daidža Jasmin se budio u 3 sata ujutro da bi otišao na posao na aerodrom”, piše Melina Delkić, rodom iz Prijedora.

“Ukupno smo imali nekoliko stotina dolara ušteđevine, a moji roditelji su dio toga iskoristili kako bi kupili nešto ukrasa za Božića. Prije toga nismo slavili Božić jer to nije ni muslimanski niti bosanski praznik, ali su željeli da se mi osjetimo uključenim. Moj poklon je bio svijetlo rozi krevet za lutke sa cvijetnim plahtama. Nisam imala nijednu lutku za njega, ali sam se svakako voljela igrati s njim”.

U to vrijeme sam sanjala da živim u kući sa stepenicama, da imam psa i da budem arheologinja. Često sam gledala u postere na zidovima na kojima su bili Aaron Carter i Britney Spears i pitala sam se kad ćemo se upoznati i postati prijatelji, sjeća se Melina.

Mi smo ustvari izbjeglice iz Bosne, ali se ja nisam osjećala tako. Moji roditelji i ja sada imamo kuću u St. Louisu sa drvenim podovima i stepenicama i malenim psom koji je počeo da se deblja. Imamo porodične večere u pravim sobama za ručavanje sa pravim namještajom koje smo odabrali jer nam se sviđa, a ne zbog toga što ga je neko izbacio. Zidovi su u bojama, jer više ne moramo da iznajmljujemo naš dom. Ukrašavamo kuću za Božić jer smo zadovoljni novom tradicijom, navodi ona.

Ne razgovaramo o tome kako se moja mama sakrila u zadnji dio kamiona u konvoju kako bi pobjegla od rata – umjesto toga pričamo o mom letu kući sa fakulteta i smijemo se iritantnom liku sa punđom koji je svoje sjedište povukao nazad dokle god je moglo ići. Ne govorimo o ukradenim knjigama s polica porodičnog doma moje majke – umjesto toga pričamo o knjigama koje čitam na fakultetu i o tome koliko je sjajno što se prodaju na internetu za manje od jednog dolara. Ne žalimo se više o komplikovanoj i neefikasnoj birokratiji kakva je u Bosni, mi komuniciramo o mojoj praksi u Bijeloj kući, i Vladi koja zaista funkcioniše. Ne razgovaramo o elitnim jugoslovenskim vođama koji su odbili slušati svoj narod – mi umjesto toga razgovaramo kako predsjednik Obama svaki dan čita pisma djece, izbjeglica, farmera i čak odgovara na njih.

Bosna je u našim srcima, ali više nije sve naše. Mi smo Amerikanci i to ne samo zbog toga što živimo ovdje duže nego što smo živjeli negdje drugo. Niti je to zbog toga što smo građani koji plaćaju porez, idu u škole i glasaju ovdje.

Mi smo Amerikanci jer navijamo na utakmicama i pravimo umak od piletine i govedime kada gledamo Super Bowl. Ukrašavamo naše božićno drvce dok slušamo Brucea Springsteena i kačimo mnogo zastava 4. jula, iako moja mama smatra da je to neukusno. Mi smo Amerikanci jer se nasmiješimo strancima u trgovinama i držimo vrata jedni drugima i vjerujemo u dobro u ljudima, piše ova Prijedorčanka.

Mi smo Amerikanci jer znamo da svaki put kada ekonomija ili tržište nekretninama oslabi, da nećemo samo vratiti snagu već ćemo biti bolji nego što smo bili. Insistiramo na tome da vjerujemo da smo posebni, čak i kada ostatak svijeta upire prstom u nas. Mi biramo predsjednike koji su došli ni iz čega. Pored svega, mi smo Amerikanci jer ne trebamo imati korist kako bismo voljeli i pomagali. Prihvatamo umorne i siromašne.

Za mojih dvadeset godina, nekoliko snova sam ostavila po strani, a jedan od njih je da budem arheologinja. No, ja neću prestati vjerovati u toleranciju, toplinu i ljubav koju je Amerika dala mojoj porodici. Moja Amerika je takva da kada na ulici ispustiš nešto iz ruku, ljudi priđu da ti pomognu. To je mjesto gdje se ljudi odriču lake zarade kako bi napravili nešto u svijetu, gdje ljudi ratne izbjeglice tretiraju sa ljubavi, podrškom i saosjećanjem, odnosno onim što ljudska bića i zaslušuju. Moja Amerika je takva da mi otvaramo svoja srca šire nego što smo mislili da je moguće i ne pitamo zašto. To je mjesto gdje naivnoj malenoj izbjeglici damo obrazovanje, psa i stepenice također.