Džemal Bijedić rođen je 22. aprila 1917. godine u Mostaru. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i Državnu realnu gimnaziju. Nakon mature upisao je Pravni fakultet u Beogradu, gdje je prihvatio ljevičarske ideje. U članstvo Komunističke partije primljen je 1939. godine. Iz Drugog svjetskog rata Bijedić izlazi sa činom majora Jugoslovenske armije. Ubrzo je počeo raditi u odjeljenju OZN-e. Godine 1946. bio je imenovan za pomoćnika ministra unutrašnjih poslova u Vladi NR Bosne i Hercegovine. Od 1953. godine Bijedić je bio član Izvršnog vijeća NR Bosne i Hercegovine. Kao član istog, imenovan je za predsjednika republičke Komisije za razmatranje odnosa između države i vjerskih zajednica, te je značajno doprinio pripremi i usvajanju Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica 1953. godine. Deset godina poslije postao je predsjednik Republičkog vijeća Skupštine SR Bosne i Hercegovine, a od 1967. i predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine. Od 1971. obavljao je dužnost predsjednika Saveznog izvršnog vijeća u dva mandata. Tokom svoje karijere Džemal Bijedić je političku djelatnost usmjerio na četiri ključna pitanja, a to su: razvoj Hercegovine i njena integracija u bosanskohercegovačke okvire, ravnopravnost Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, afirmacija muslimanskog nacionalnog identiteta i afirmacija Jugoslavije na svjetskoj političkoj sceni. Sredinom 60-tih godina prošlog stoljeća, Bijedić je vodio svoju političku akciju na tri ključna polja. To su integracija zapadne Hercegovine u bosanskohercegovačke okvire skidanjem hipoteke ustaštva sa tog područja, sa ciljem da se Hrvati iz tih dijelova uključe u nove društvene procese. Radio je i na nacionalnoj afirmaciji Bošnjaka (tada Muslimana), a sam se nikada nije stidio što je pripadnik te nacije. Njegov veoma važan angažman bio je vezan za obnovu Bosanske krajine nakon zemljotresa 1969. godine. Život jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih političara 20. stoljeća okončan je 18. januara 1977. godine u avionskoj nesreći.
Dan nesreće
Rano u jutro, sa Batajničkog aerodroma, Džemal Bijedić je krenuo ka Sarajevu na sjednicu CK SK Bosne i Hercegovine. Međutim, na putu se ispriječilo brdo Inač kod Kreševa. Avion je udario u brdo. Skupa sa Džemalom Bijedićem poginuli su njegova supruga Razija, piloti Stvan Leka i Murat Hanić, podsekretar u Bijedićevom kabinetu dr. Smajo Hrle, aviomehaničar Ilija Jevđenović, lični Bijedićev pratilac Zijad Alikalfić i domaćica u rezidenciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Anđelka Muzička.
Nakon nesreće, formirana je Komisija za ispitivanje uzroka udesa aviona. Komisija je analizu i zaključke o uzrocima udesa donijela na osnovu detaljene istrage. Tom prilikom su ispitivani kvalifikacije posade, osobine i oprema aviona, uvjeti leta, rada i korištenja zemaljskih radio-navigacionih instrumenata, a naročito magnetofonska traka snimljenog razgovora posade sa kontolom letenja, a za rekonstrukciju leta korišteni su i eksperimentalni letovi aviona Lear-Jeat 25B. Izvještaj je završen 25. marta 1977. godine.
Nepravilnosti prije i tokom leta
Prve nepravilnosti možemo uočiti u vezi sa planiranjem vremena leta. Naime, u završnom Izvještaju Komisije za ispitivanje uzroka udesa aviona, konstatira se da je let planiran za 18. januar u 07.45 sati, a slijetanje u Sarajevo u 08:15. To proizilazi iz Plana leta, koji su Stevan Leka i Murat Hanić na isti dan predali u 07:24. Službi za pružanje informacija posadama aerodroma Beograd. Međutim, Grupa za kontolu letenja navodi da je u tom Planu stajalo da se let planira u 08:45. Također, oba izvještaja se pozivaju na Plan leta predat Službi za pružanje informacija posadama aerodroma Beograd. Za članove posade su određeni Branko Vujičić i Stevan Leka, ali je šef Vazduhoplovne službe naknadno zamjenio Branka Vujičića za Murata Hanića. U vezi sa promjenom pilota, Komisija je dala izvještaj da je to uvjetovano međuljudskim odnosima, a da Hanić nije tražio veću poziciju od drugog pilota. Bitno je istaći da je Džemal Bijedić vjerovao ovim pilotima.
Sljedeća nepravilnost vezana je za Službu za meteorološka obavještenja, koja je obavijestila Leku o vremenskim uslovima, međutim let je kasnio i Leka je zahtijevao novije podatke o vremenskim uslovima u meteorološkoj službi. Međutim, na teleprinterskoj listi tih podataka nije bilo, pa je dežurni meteorolog zahtijevao podatke od Saveznog hidrometeorološkog zavoda, ali ih ni tamo nije bilo. Zbog toga je Leka zahtijevao da mu se podatak preda u toku leta. Ubrzo nakon toga stigli su podaci, koje je dežurni meteorolog predao kontolnom tornju. Međutim, kako stoji u završnom izvještaju Komisije, ovaj podatak nije proslijeđen posadi, niti ga je ona zahtijevala tokom leta. U izvještaju još stoji da se vrijeme nije mnogo promijenilo u odnosu na prva Lekina saznanja o vremenu, te da to nije moglo uticati na nesreću.
Kontrola iz Beograda je u 10:29 usmjeravala avion, a u 10:29:54 Kontrola je prešla na Sarajevo, bez odobrenja Beograda, što je jako neobično za letove. Komisija je ovaj događaj smatrala opravdanim, jer je posada od kontrolora tražila podatke o vremenskim uslovima, koju je dobila tek na intervenciju kapetana. Posada je morala da čeka podatke.
Kontradiktornost možemo uočiti u Izvještaju koji je sačinila Grupa za kontrolu letenja i konačnog Komisijskog izvještaja. Naime, mi danas ne znamo da li je posljednje javljanje posade bilo u 10:40:18, kako se navodi u Izvještaju Grupe, ili u 10:41:41 kako se navodi u konačnom Komisijskom izvještaju.
Teorije zavjere o smrti Džemala Bijedića
Branko Mikulić je 1989. godine negirao teorije zavjere o smrti Bijedića, rekavši da je riječ o avionskoj nesreći, jer nije poštovana propisana procedura pri slijetanju aviona na aerodrom u Sarajevu. Međutim, po drugoj verziji, koja se javila odmah nakon nesreće, desio se atentat na Bijedića. Ova pak druga verzija ima nekoliko teorija. Prva je ta da su komunisti skloni likvidirati svoje protivnike, kako su govorili bivši politički zatvorenici, Titovi protivnici. U prilog ove teze ide pokušaj likvidacije Rankovića, saobraćajna nesreća Milana Miškovića, general Karangelski je stradao u lovu, a potom i avionska nesreća Bijedića.
„Ubit će me, ja mnogo znam“
Drugu teoriju nam daje Džemalov rođak, Bahrudin Bijedić, koji je prenio Džemalove riječi svojim saradnicima „Ubit će me, ja mnogo znam“. Bahrudin Bijedić smatra da je Jugoslovenska narodna armija bila umiješana u ovaj slučaj. Na pitanje zašto bi JNA učestvovala u atentatu na Bijedića, Bahrudin je odgovorio da se vidi da je ona imala skriveni program velikosrpske dominacije i da bi Džemal bio prepreka u njegovom ostvarenju. Također, on je bio i mogući Titov nasljednik. Teorije da je Džemal upravljao avionom i da je Jovanka Broz upakovala poklon, koji je bio eksplozivna naprava, Bahrudin karakterizira kao gluposti i da te glasine lansira beogradska čaršija.
Sarajevski novinar i još jedna teorija zavjere
Mirko Šogolj, sarajevski novinar, 2008. godine prenosi jednu priču od anonimnog čovjeka koji je bio inžinjer elektrotehnike. U trenutku udesa bio je major JNA i šef tehnike u bazi JNA na heliodromu u Jasenici kod Mostara. Taj čovjek je nakon nesreće prvi stigao na mjesto udesa. Obavili su kompletnu analizu i utvrdili da je visinomjer aviona pokazivao 20 metara veću visinu od stvarne. To je to bilo dovoljno da se udes dogodi. Zaokret je avion napravio na nižoj visini i to je, po njemu, bio razlog zašto je došlo do udara u vrh brda Inač. Također, bitno je istaći, da je vrijeme bilo maglovito i vidljivost slaba. Nastavak priče je jako zanimljiv. Naime, nakon što je vojno-stručna ekipa izvršila uviđaj i utvrdila uzroke udesa, stigla je savezna vojno-policijska ekipa na čijem čelu je bio Jovica Stanišić. Stanišić je tom čovjeku rekao da „zaveže“ (ušuti), nakon što ga je ovaj obavijestio o rezultatima istrage. Rezultati vojno stručne ekipe nikada nisu objavljeni. Let helikoptera iz Jasenice je izbrisan iz evidencija. Ovaj anonimni izvor navodi da su Leka i Hanić veoma iskusni da bi im se udes mogao desiti. Također, navodi da Bijedića nisu podnosili krugovi u Beogradu i JNA, jer je bio mogući nasljednik Tita.
Dosije o pogibiji
Dosije o pogibiji Džemala Bijedića, koji se nalazi u Tužilaštvu u Sarajevu, nosi oznaku „strogo povjerljivo“. Istraživači nisu u mogućnosti koristi taj dokument, te se postavlja pitanje, zašto je taj dokument i dan danas, nakon toliko godina pod oznakom „strogo povjerljivo“ i „državna tajna“? Šta krije taj dokument pa ne može biti dostupan za javnost?
