Genocid u Bihoru na badnje veće i božić 1943

eška iskušenja i patnje sandžačkog naroda su eskalirali posebice u periodu od 5. pa do 7. januara 1943. godine, kada je izvršen genocid uglavnom protiv pripadnika islamske vjere u dolini rijeke Lim, od Bihora, odnosno Petnjice, Berana, Bijelog Polja pa sve do Foče. Po dokazima iz dokumenata, u ovom periodu je masakrirano oko 9.200 Sandžaklija. Stanovništvo ovog kraja je uništavano bez obzira na jezičke razlike i nacionalnu pripadnost (Albanci ili Bošnjaci). Ovo se dogodilo tokom Drugog svjetskog rata – rata koji je za Srbe i Crnogorce imao i “križarski” karakter, posebno one koji su sprovodili četničku velikonacionalističku ideologiju.

Treba podsjetiti da je Pavle Ðurišić bio četnički komandant koji je, između ostalog, predvodio jedno od najbrutalnijih zlodjela – genocid protiv naroda Sandžaka i istočne Bosne. Smatra se da je Ðurišić bio najveći zločinac u Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori ali i šire.

Sandžački muftija Muamer Zukorlić, za “Sandžačku Srebrenicu”, kaže: “Po izvještaju četničkog komandanta Pavla Ðurišića, generala Draže Mihajlovića, u drugoj polovici mjeseca februara 1943. godine, u Limskoj Dolini četničke jedinice Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršiše genocid nad 9.200 nedužnih Sandžaklija. U izvještaju se naglašava da 1.200 ubijenih su bili vojno sposobni, dok 8.000 ostalih su bili žene, djeca i starci”.

Albanska historiografija u dvjema zadnjim dekadama se vidno zalagala za rasvjetljavanje događaja i vojno-političkih dešavanja na albanskim etničkim prostorima tokom Drugog svjetskog rata. U tom cilju su organizirane desetine naučnih simpozija u Tirani, Prištini, Skoplju itd., na kojima su iznijete činjenice i neosporni dokazi o zločinima i genocidu nad albanskim civilnim stanovništvom od strane raznih okupacionih četničkih i komunističkih snaga.

Četničko-komunistički zločini su stalno izvršavani, kada im je god pružena mogućnost, a koji su nažalost do danas ostali u sjeni.

Izvorni podaci jasno ukazuju da su srpsko-crnogorski četnici logistički podržani oružjem od talijanske vojske, sravnili uništivši vatrom 82 sela u Bihorskoj Krajini sa 5-og na 6-ti januar 1943. godine, od strane snaga srpsko-crnogorskih četnika, predvođenih poznatim četničkim zločincem Pavlom Ðurišićem. Kao što pokazuju albanska arhivska dokumenta, samo u toku dva dana je ubijeno, zaklano i masakrirano preko 4.628 albanskih žitelja, dok su stotine ostalih zarobljeni (većinom žena i mladih djevojaka), a preko 15.000 je natjerano da napuste svoja ognjišta kako bi se sklonili na bezbjednijim mjestima. Bihorska Krajina je bila “neutralna zona” između demarkacione linije Albanije i Crne Gore, koja je nadzirana od civilnih i vojnih talijanskih zvaničnika.

Masakr u neutralnoj zoni

Bihorska Krajina je tokom Drugog svjetskog rata bila neutralno područje između demarkacione linije Albanije i Crne Gore, koje je nadzirano od civilnih i vojnih talijanskih autoriteta.

Sandžački Bihor je ostavljen kao demarkaciona zona među zonama njemačkog interesa (Nedićeve Srbije), talijanske zone (Knjaževine Crne Gore) i farse “Velika Albanija” pod talijanskom kraljevskom krunom. Međutim, nad ovim teritorijem je imala utjecaja Crna Gora, s punom podrškom od fašističke talijanske vojske.

Stanovništvo neutralne zone, smatralo je, za nastalo stanje i masakr u Bihoru, za krivce albanske zvaničnike, kao i vojne talijanske zvaničnike u Crnoj Gori, za nebrigu spram njih. Po njima, neutralna zona koja nije nikome pripadala je bila dobra mogućnost da Srbo-Crnogorci realiziraju svoj cilj etničkog čišćenja ovog kraja. Albanska Vlada nije poduzela potrebne mjere za njenu obranu. Stanovništvo je optuživalo vladu za to što nije bila u stanju niti da naoruža stanovništvo kako bi se samoorganiziralo na obrani sopstvenih života, pa i ako im je nešto takvo bilo obećano, ili na kraju krajeva narodu nije stavljeno k znanju da se mora sam snalaziti kako zna i može.

Pošto se tada za masakr u Bihoru pročulo svuda, vlada u Tirani je formirala komisiju koja bi analizirala novonastalo stanje u ovom kraju, i da upozna vladu o prouzročenom masakru u Bihoru te njegovim posljedicama.

Libohova Vlada Kraljevine Albanije je poslala u žrtvovanom Bihoru jednu državnu komisiju, na čelu sa doministrom Slobodnih zemalja, pravnikom Ćazim Blacom. U komisiji je bio i Thoma Luarasi, sa političkom karijerom u ovom ministarstvu, i tri visoka vojna talijanska oficira, kao i jedan broj albanskih prvaka Dukađina sa Dem Ali Požarijem, Emrušom Miftarijem, Bajramom Gašijem i dr., dok je u mjestu komisiju pratila jedna delegacija iz Sandžaka na čelu sa vatrenim albanskim patriotom mulla Osmanom Petnjičaninom.

I od podataka koje je prikupila ova komisija, poimence svih šehida, u Bihorskom Masakru od Srbo-Crnogoraca, podržani su od talijanske vojske i pobliže nadzirana od strane antifašističke vojske – komuniste Tita, stradalo je:

• Odraslih muškaraca – 590 ubijenih, 185 poklanih, 119 popaljenih;
• žena 340 ubijenih, 285 poklanih, 266 popaljenih;
• djece – 701 poklano, 705 spaljeno, 447 uništeno.
• Ranjeno je: odraslih ljudi – 359, žena 275 i mladih žena i djevojaka deportovanih u kampovima četničko-draževske kako bi utolili životinjske nagone kanibalstičke vojske pravoslavnih slavena – 251. Nijedna od njih nije izbjegla kamu kako bi svjedočila o tim zvjerskim zločinima srbo-crnogoraca. Zatrli su im i mezarja (greblja).
• Dakle, ukupne žrtve su 4.628 osoba – djece, žena i odraslih muškaraca.

Dokumenti iz centralnog državnog arhiva u Tirani

U centralnom državnom arhivu, u Tirani, u arhivskom fondu 1943. godine (januar – juli), nalazi se dosije br. 5, sa 57 listova, postoji nekoliko originalnih dokumenata poslatih tadašnjem premijeru Albanije Ekrem-beg Libohovi od strane Komisije posebno odabrane kako bi konstatovala faktičko stanje i koja na nesporan način dokazuje zločin i genocid Srbo-Crnogoraca nad albanskim življem u ovoj zoni. Dotična dokumenta će se predstaviti na originalan način.

Tirana, 30. Januar, 1943. – XXI

“Njegova svjetlost Ekrem Beg Libohova, predsjednik Savjeta Ministara Svijetli, U nastavku razbistravanja koju smo imali čast da vam damo u vezi sa stravičnim događajem koji se desio u Bihoru, u krajinama Sjenice i Bijelog Polja, kao što ste nam naručili, dostavljamo vam skupa sa ovim dopisom, jednu relaciju o onim grozotama, ojačali smo na desetinu komada dokaznih dokumenata. Vaše Visočanstvo samo zna koje mjere treba poduzeti kako bi došli pomoći izbjeglicama – nekih 10 000 duša, koji strašno pate, kao i dati upute o tome šta treba raditi kako se ti zločini nebi ponovili te da se narod može što prije vratit u svoja mjesta. I na tim mjestima kao po Vašoj narudžbi, dali smo svoje savjetodavno mišljenje. Budući da smo sigurni kako će Kraljevska Vlada uzeti u obzir ovo važno pitanje i sa žurbom koju zaslužuje. Ostajte sa puno poštovanja. U ime muhadžira Bihora! P.S. Molimo se čestitom poglavarstvu da proslijedi čim prije Crvenom Križu Albanije originalna dokumenta, pošto su onom institutu već proslijeđena.

Memorandum o strašnim događajima na području Bihora

1. – Albanska sela u Bihoru, među krajinama Sjenice i Bijelog Polja, u području koje se naziva neutralnim, između Crne Gore i Albanije, jer ne ovise od crnogorske administracije ali nije ni pripojeno Kraljevini albanskoj, postali su ostaci jedne stravične tragedije koja se desila u danima 5. i 6. januar 1943. 2. – Stanovništvo tih nesretnih krajina koje su nestrpljivo očekivale, ali sa puno nade i uvjerenja, njihovo pripajanje Majci Albaniji, kao što je htjelo pravo i volja tog naroda a koji je dugo patio u izboru Crnogoraca, postadoše šehidi jedne svete želje, oni su to vidjeli svojim očima, među onim crnim danima, koji se nisu desili nigdje više u našim krajevima. 3. – Crnogorski i srpski četnici, četiri ili pet hiljada njih, a možda još i više, pod komandom vojvode Pavla Ðurišića ili pod njegovim naređenjem podlo su se privukli selima Bihora, prešavši rijeku, plotove i ograde u mukloj noći. Prije nego li je stanovništvo shvatilo opasnost, četnici kidisaše na njih kao divlje zvijeri i započeše bijesno svoje neljudsko djelo uništivši, spalivši i izmasakriravši ih. U kratkom vremenu 82 sela se uništiše i istrijebiše. Njihovi žitelji, prestrašeni, izađoše u sred noći iz domova kako bi izbjegli spaljivanje, odjeveni i nepokriveni. Ali glavnina pade u četničkim rukama, koji ih istrijebiše puškama, kamama i sabljama. Ne pretekoše ni starci, ni žene, a ni nježna nedužna dječica. Ko je pretekao od četničke ruke, pronašao je smrt u planini od hladnoće. A ko je uspio pobjeći samoj smrti bježeći, imaće cio život u tjelu i duši, pečat strašnih patnji.