Njemačka kao vječni favorit spremna otići do kraja i povezati titule Eura i Mundijala

Kad je Elf ispraćen u Japan i Koreju 2002. godine stidljivije nego inače, mnogi su govorili da je Švabo uvijek Švabo, a kad je ta poderana i okoštala Vollerova ekipa došla do finala i bila na korak do titule, mit je mogao i konačno da bude prezentiran kao nešto u što se ne smije sumnjati – Njemačka je uvijek favorit i uvijek je treba tretirati kao kandidata za velike stvari. Znaju ljudi, nema dalje. Činjenica je da su isti ti igrači dvije godine kasnije u Portugalu doživjeli epski debakl, ali izuzeci iz pravila i takvi promašaji, ustvari samo učvršćuju narodnu predaju. Sada kad Joachim Löw u Francusku dovodi aktualne prvake svijeta, niko više nema razloga za zrno sumnje. Ili ipak ima...

Kad čovjek pogleda kostur ekipe i vidi Neuera, Boatenga, Hummelsa, Kroosa, Ozila, Gotzea i Mullera, ne može a da ne osjeća strahopoštovanje i kaže da se od ovog Elfa teško skovati bolji tim. Niko naravno nije savršen, svakom se može naći minusa, kad se već traži, ali i snazi i samim time potencijalima ove ekipe je izlišno raspravljati. Njemačka reprezentacija koja u svom srcu ima zlatnu generaciju koja je predstavljena na Evropskom prvenstvu U21 2009. godine (Neuer, Hummels, Howedes, Khedira, Boateng, Ozil...) koja sada dostiže svoj razvojni vrhunac, realno je prvi favoriti ovog turnira. Planove im može pokvariti samozaljubljivost, nedovoljna motiviranost ili stav "lako ćemo". Iako taj stav nikad nije dovođen u kontekst Nijemaca, ne znači da ne treba i o tome razmišljati.
 

Šef orkestra i taktičke odrednice

Jogi Low je tu već 12 godina, 10 kao selektor. Njemci su u 108 godina koliko imaju reprezentaciju, promijenili 11 selektora, zapravo 10, jer je na početku reprezentacijom ravnala komisija. Bez kontinuiteta, pravilne sistematike i vjere u svoje kadrove nema dugorčnih rezultata. Znali su to oni prije stoljeće, mi to ne znamo niti danas. Low je jako zanimljiv trener, prije reprezentacije nije ulazio u krug 10 najboljih koje oni imaju, a i u reprezentaciju je ušao kao najbolji prijatelj i asistent Jürgen Klinsmanna. Klinsijeve dvije godine i treće mjesto na Svjetskom prvenstvu koje su sami organizirali pokazale su da je Jurgen samo frontman, a da Low vodi sve konce. Kasniji uspjesi Elfa i Jogijeve odluke pokazale su da su šefovi DFB-a imali puno pravo.

Low se u posljednjim godinama profilirao kao strateg koji preferira pozicijski fudbal, što je u praksi značilo naslanjanje na posao koji je u Bayernu radio Guardiola. Uzeti igračku, ali i taktičku okosnicu jednog tima i prenijeti je u reprezentaciju uz određene prilagodbe uvijek je dobra stvar, ako je to moguće napraviti. Mnogo je uspješnih primjera u fudbalskoj istoriji, treba se samo sjetiti ove velike Španije i Barcelone kao osnove, ne treba ići dalje do nekih Italija i Juventusa ili SSSR-a i Dinamo Kijeva.

Ove sezone kad je i drugi veliki njemački tim, Borussia Dortmund krenula u istom taktičkom smislu, ne treba niti sumnjati da će Low u Francuskoj težiti da uzme loptu, da ima vrtoglavo visoki posjed, te da kroz njega prije svega zaštiti Manuela Neuera, ali i bude kontinuirano opasan po protivnika. Raspored je manje bitan, ali ako je Guardiola referenca Elf bi onda treba biti vrlo prilagodljiv. Pretpostavio bih 4-2-3-1 kao osnova koja stalno teži da bude 4-1-4-1, da potencira kreativnost i prodornost krila, te skoro pa sigurni eksperimanti sa tri u zadnjoj liniji, što je Low manje više neuspješno probao instalirati ranijih godina. U odbrambenoj fazi igre Njemačka će sigurno pvo težiti presingu, da bi u narednim fazama prelazila u zonu. U posljednoj fazi odbrane, obično je primjenjiva 4-4-2 plitka zona.

Glavne snage

Njemačka je sastavljena od vrhunske grupe igrača, izuzetno takmičarskog profila, već sad vrlo iskusni, oprani "u sto i jednoj vodi" i oprobani u utakmicama sa najvećim ulozima. Širina kadra i talentiranost novih mladih snaga, te profil stratega na klupi, daju mogućnost da igraju bilo kakav stil, da mijenjaju, koncepcijski rizikuju, da pred protivnika postavljaju najrazličitije zadatke. Pozicijski, reaktivno, visoko postavljena zadnja linija, plitka zona... Low može šta god poželi.

Posebna snaga ove reprezentacije mogla je biti i doprinos krunskog dragulja njemačkog fudbala kojeg nije bilo u Brazilu. Marco Reus u Brazilu je bio prisutan toliko koliko je dugo Mario Gotze nosio njegov dres na dodijeli medalja i velikog trofeja, a ovdje je trebao biti glavna snaga ofanzive Elfa. Ipak, kod je Low u utorak pročitao da Marco Reus otpada sa spiska za Francusku, svi smo bili šokirani. Za pet minuta smo shvatili da je to sistem u kome nema čekanja i gdje sintagma "na dugom štapu" ne pripada narodnoj bašitini. Reus nije dovoljno spreman, a po mišljenju ljekara dostupan bi bio tek za četvrtfinalne utakmice. Za Lowa je to nepotreban rizik, posebno kad na lageru ima nekoliko mladih vrhunskih talenata kojima bi ovaj turnir mogao biti put do zvijezda.
 

Možda ovo bude turnir Juliana Draxlera

Prvi na redu je Julian Draxler, nenadmašno krilo u rješenjima igre jedan na jedan sa odbrambenim igračem. Nakon što je prešao iz Schalkea u Wolfsburg trebalo mu je par mjeseci prilagodbe, ali kad je stao na svoje noge samo je nebo bilo granica. Da ga povreda nije otjerala s terena onog madridskog revanša četvrtfinala Lige prvaka, pitanje da li bi Real na kraju otišao do finala.

Na suprotno krilu mogao bi biti zlatni dečko s Mundijala, Mario Gotze, koji uvijek u reprezentaciji igra odlično. Zapravo Gotze igra jako dobro kad god je zdrav, a to zadnjih sezona nije bio čest slučaj. Sličnost s Draxlerom, kao i otpisanim nesretnim Reusom. Uz njih odlične šanse za minutažu ima i Schalkeov wonderkid Leroy Sane, igrač koji je bljesnuo ove sezone i za kratko vrijeme se nacrtao na nišanu svih velikih evropskih timova.

Takva dva krila, s eventualnom Mullerom ispred njih, te podrškom u Kroosu i Khediri činili bi moćan prednji red koji je ofanzivno neumoljiv, ali i defanzivno sposoban da odigra visoki presing i brzo povrati posjed lopte.
 

Mesut i Bastian kao dva upitnika

U veznoj liniji Njemačka ima dva velika upitnika, koja se vrte oko glave omiljena dva Jogijeva "sina". Mesut Ozil ove sezone izgledao je u Arsenalu kao onaj stari, "realovski" Ozil, ali je još uvijek nad glavom tog po svemu velikog igrača ostavština Mundijala, gdje je bio najslabija karika Elfa i kvalifikacija u kojima je često izgledao kao sjena. Brazil je Ozila gurnuo na Reusovu poziciju krila, a on nije to, dok je cijela reprezentacija u ovim kvalifikacijama djelovala neobično opušteno i rekreativno, opijena slavljem i obezglavljena šampionskim mamurlukom. U nekim mojim vizijama Mesut je vođa B plana i glavne utakmice počinje na klupi, ali na njegovu sreću o tome ipak odlučuje neko drugi.

Drugi upitnik je onaj oko kapitena i vođe, Bayernovog generala na privremenom radu u Unitedu Bastiana Schweinsteigera. Privremeni rad često je ove sezone postajao privremena mirovina, a Švajni je usporen desetinama povreda zadnjih nekoliko sezona postao pomalo i teret ovoj reprezentaciji. Od projektovanog lidera i kapitena poslije oproštaja velikog Philippa Lahma, do viška i sezonu i pol. Bastian i njegov još usporeniji i problematičnji brat s lijevog krila, Lukas Podolski, selektorov su nostalgičan bijeg u neku melankoličnu prošlost i vrijeme kad je njegova priča u Elfu tek započinjala. Isto tako ovaj dvojac mogao bi lako biti kamen o vratu ekipi i treneru, ako ih ovaj bude prekomjerno koristio, cinici bi rekli, ako ih bude ikako koristio u igri.
 

Pregršt vrhunskih mladih talenata

Pametnije bi bilo dati priliku mladom i ludo talentiranom Juilanu Weiglu ili Bayernovom Mascheranu Joshui Kimmichu. U nogama i pogledu Juliana Weigla ove sezone smo često vidjeli reinkarnaciju Sergia Busquetsa, a to je naravno završni dodir ili ključni element za uspješnu implementaciju postavki pozicijskog fudbala.

Nijemci se ne boje dati priliku mladima snagama, svjesni su da su najbolje igrali baš onda kad su najdirektnije mlade snage stavili u službu rezultata i to na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi. Još da se nekako riješiti Švajnija i Poldija...

Ne treba smetnuti s uma da je Low za ovaj turnir u reprezentaciju vratio "crnu ovcu" njemačkog fudbala Maria Gomeza. Gomeza se zbog odstrijela iz Bayerna i taktički preferencija igranju bez klasične devetke, posebno kad se u kadru imalo Klosea, lako odreklo. Sad ga se vraća na mala vrata s vjerovatnim instaliranjem u tzv. "B plan". Kad uobičajeni plan insistiranja na posjedu ne upali, uvijek je dobro imati stasitog napadača sposobnog da primi duge lopte, da ih zagradi i odloži na krilo, kao i metu za nabačaje bekova i Ozila u očajničkim situacijama kad samo Hail Mary nabacivanja ostaju kao opcija.
 

Potencijalni problemi

Njemci s bekovima kubure već godinama. U Južnoj Africi lijevog beka igrali u Badstuber i Boateng, u Ukrajini je desni bek bio Boateng, jer je Lahm morao lijevo jer Schmelzer za reprezentaciju igra kao da mu je to prva pionirska utakmica u karijeri, a u Brazilu je lijevi bek bio Beni Howedes. Znači, uvijek je bilo krpanje, sad se problem usložnjava jer je kopačke o klin okačio veliki Philipp Lahm. Lahm ne samo što je bio kapiten, lider i trener na terenu, već je bez veće konkurencije najbolji bek u svjetskom fudbalu zadnjih desetak godina.

Nadoknaditi Lahma Low je pokušavao sa Rudyem, Rudigerom i Canom, ali bih se kladio da će na desni bek ići Howedes ako bude zdrav, jer lijevi okupira novopridošli Jones Hoctor. Kolnov reprezentativac iskoristio je vakuum sa bekovskim rješenjima i betonirao svoje poziciju. Možda bi najbolje bilo nasljednika Lahmu tražiti u Kimmichu, ali nek se Low već znoji zbog nečega.

Njemačka u svojoj grupi ima Ukrajinu, Poljsku s kojom su imali dvije zanimljive utakmice u kvalifikacijama, i Sjevernu Irsku, znači protivnike po mjeri i prolazak u drugi krug s trećom brzinom. Kasnije je već njihovo vrijeme, kad uhvate radnu temperaturu, Neuer krene braniti zicere, a napad kažnjavati svaku grešku protivnika. Tada kreće - klasika.