Italija je daleko od uloge favorita na Euru, ali i kao takva je znala "zagrliti" trofej

Kvalifikacije su završili na prvom mjestu u grupi ispred Hrvatske i Norveške, sedam su puta slavili, tri puta odigrali neriješeno i nijednom izgubili. Sve to uz gol-razliku 16:7. Nisu briljirali, ali postigli su ono što su htjeli. Plasirali su se na Euro bez poraza, odigravši dva puta neriješeno s Hrvatskom - rekao bih, tačno kako su htjeli.

Nisu, istina, u te dvije utakmice izgledali najbolje, posebno u prvoj koju su igrali kući, ali dojam često vara. Conte je, kako smo ranije spomenuli, čovjek kojem je rezultat na prvom mjestu, a dojma sam da im je bod protiv Hrvatske, koja je bila druga najjača ekipa u grupi, sasvim prihvatljiv. Bodove, odnosno pobjede, su "skupljali" u susretima s drugim ekipama. Na kraju, kad se pogleda tablica, cilj je ostvaren, ostavili su konkurenciju iza leđa.
 

Na popisu nema povrijeđenih Verrattija i Marchisija, te otpisanog Balotellija

Velika je šteta što su ostali bez Verrattija i Marchisija, dva vrlo bitna kotačića u sistemu koji Conte voli, ali bez obzira na to i dalje imaju dobru ekipu. Conte je također s popisa izostavio problematičnog Balotellija koji je prošli Euro odigrao odlično, a tu nema ni Giovinca koji briljira u MLS-u.

Nema ni Pirla, zadnjih godina centralne figure ne samo reprezentacije nego i italijanskih klubova Milana i Juventusa. Ja bih Pirla svakako zvao, bez obzira što ima 37 godina, ali o tome drugom prilikom.

Nepozivanje Balotellija razumijem - ne želi se narušiti duh momčadi, ali Giovincovo nepozivanje mi nije potpuno jasno. To je jedini igrač, uz Candrevu, koji može nešto napraviti u situacijama jedan na jedan.
 

Formacija je 3-5-2

Formacija koju italijanski selektor prefeira je 3-5-2. Glavna snaga momčadi dolazi iz zadnje linije - na golu je veteran Buffon, a zadnji trojac čine Chiellini, Bonucci i Barzagli. Često na ovim takmičenjima imamo problem neuigranosti jer igrači ne igraju isti sistem u svojim klubovima, ali to ovdje nije problem jer spomenuta trojka igra u Juventusu u istom sistemu.

U veznoj liniji je Conte probao razne kombinacije, ali u zadnjim pripremnim utakmicama mjesto zadnjeg veznog zauzima De Rossi, kojeg je Prandelli koristio kao libera zbog njegovih razigravačkih kvaliteta. Na desnom boku je Candreva, koji može igrati više pozicija, a na lijevom Darmian, inače desni bek koji po potrebi igra i lijevo.

Najveća nepoznanica je zapravo pitanje ko će biti partneri De Rossiju u srcu veznog reda. Hoće li to biti Motta i Montolivo, Florenzi i Giaccherini ili neka druga kombinacija, ostaje da vidimo. Naprijed su Pelle i Eder, koji će po svemu sudeći biti udarni napadački tandem.

Kako igra Italija

Radi lakšeg praćenja, podijelit ćemo ovu cjelinu na obrambeni i napadački dio.

U fazi obrane Italija se često brani u dubokih 3-5-2 koji postaje 5-3-2 spuštanjem bekova u zadnju liniju.

Ovo rezultira "pozivanjem" protivnika naprijed. Pogledajte na skici koliko je prostora ostavljeno protivniku za djelovanje. Jednom kad se ekipa povuče i protivnik kontrolira ritam teško je krenuti prema naprijed. Međutim, kad se Italija ovako povuče, protivniku je jako teško ugroziti Buffona zbog velikog broja igrača koji se nalazi ispred njega.

Kako je jednom rekao Johannes Cruijff: "Svaka mana ima svoju prednost", to je slučaj i ovdje. Više tijela ispred Buffona znače bolju direktnu protekciju, ali u slučaju dugih napada protivnika i stalnih naleta, teško je zadržati koncentraciju i ne pogriješiti igrajući u krilu svom glomanu, gdje je svaka greška gol šansa.

Kod branjenja boka, lako je vidjeti strukturu u kojoj bek izlazi na igrača s loptom, veznjaci se pomaknu na tu stranu, a napadač blokira dodavanje prema nazad tjerajući protivnika u gužvu gdje se Italija odlično snalazi.

Potencijalni problemi ovog sistema su igranje na boku jednog igrača - beka Italije, protiv dvojice protivnikovih, krila i beka, ali pametnim postavljanjem napadača i veznjaka Italija dobro kontrolira taj dio.

U fazi napada Italija igra sporo, posebno u kontekstu zahtjeva modernog nogometa. Lopta se uglavnom nalazi kod zadnjeg trojca koji se u početnoj fazi napada raširi i kombinira. Ekipa je često razbijena u dvije cjeline, kao na skici broj 4.

Osnovni plan napada je jednostavan. Prednji veznjaci se rašire kako bi otvorili put dodavanja prema napadačima, ali i kako bi iz drugog plana utrčali u 16 metara kad lopta dođe na bok i bude ubačena u sredinu.

Dijagonale na bok iz zadnje linije i duge lopte prema napadačima su glavno oružje napada Italije. Reći ćete, nije mnogo, ali i to je nekad dovoljno. U Pelleu Italija ima tzv. target man-a, igrača koji može iskontrolirati dugu loptu i proslijediti je na bok, odakle Candreva i Darmian ubačajima nastoje kreirati šansu za gol. Cilj je dovesti što više igrača u završnicu i opteretiti zadnju liniju protivnika, kreirati brojčanu nadmoć i poentirati.

Iako napadi često završe krivim dodavanjem zbog velike udaljenosti između zadnje i prednje linije, pozitivna je stvar što gubitak lopte daleko od gola ne kreira neposrednu opasnost po Buffona.

Jednom kad povedu, ubiju protivnika svojim sporim ritmom i dubokom odbranom koja nekad neprobojno izgleda, protivnik upadne u zamku, počne srljati, a to često znači njegov kraj.

 

Ni 82' se nije o njima mnogo pričalo, pa su odnijeli trofej

Iako nisu u grupi glavnih favorita, kroz historiju sam naučio da ih nikad ne smijemo otpisati. Stari mačak na golu, fenomenalna zadnja linija, odlična organiziranost i stabilnost i na klupi čovjek koji zna kako napraviti rezultat.

Nemojte se iznenaditi ako doguraju daleko, ne bi im bio prvi put. Zna to najbolje Socratesova generacija Brazila, koja je na Svjetskom prvenstvu 82' igrala možda i najljepši nogomet viđen na nogometnim terenima, da bi se razbila o "krutu" Italiju koja je kasnije postala prvak Svijeta. Ni tada, kao ni danas, Italiji niko nije davao previše šanse.