Euro 2016: Mogu li Englezi konačno do uspjeha?

U zemlji u kojoj je dozvoljeno promijeniti političku stranku, ženu, religiju i sve drugo osim fudbalskog opredjeljenja, medijskom pritisku i teretu očekivanja nacije podlegle su mnoge talentovane generacije predodređene za velike uspjehe. Imena poput Beckhama, Gerrarda, Lamparda ili Terryja predvođena s klupe nekim od najkvalitetnijih i najskupljih imena u fudbalskoj historiji kao što su Fabio Capello i Sven-Goran Eriksson ostala su kratka za nacionalne uspjehe.

Euro 2016: Mogu li Englezi konačno do uspjeha?
Običaj da svoju reprezentaciju ispraćaju na prvenstva uz gozbe i slavlja kao da su upravo okrunjeni prvaci i vraćaju se u domovinu s trofejom, Englezi su zamijenili skepsom. Na to je sigurno utjecao zaokret u rasporedu snaga i preraspodjela centara moći u klupskom fudbalu. Englezi više nisu dominantni u najjačem klupskom takmičenju kao krajem prošle decenije. Kontinentalne ekipe bilježe sve više uspjeha, a u ovom trenutku dominacija Španaca čini se nedokučivom. Englezi kaskaju za najvećim konkurentima i rezultatski i taktički. Odluka da novcem privuku najkvalitetnije fudbalske umove u svoje najjače klubove i tako pokušaju nadoknaditi zaostatak makar kratkoročno čini se ispravnom.

S druge strane domaće prvenstvo nikad nije bilo zanimljivije. Čudan ambijent gdje je Leicester prvak, a Tottenham igra najkvalitetniji fudbal u ligi, odrazio se i na atmosferu u kojoj nacionalni tim dočekuje Euro. Za razliku od Španaca (Barcelona), Nijemaca (Bayern) pa čak i Talijana (Juventus) koji imaju klupsku bazu igrača naviknutih na određeni sistem igre koji godinama uspješno prenose na reprezentativni plan, Englezi nemaju taj luksuz. Takva situacija traži mnogo više vremena za uigravanje čak i osnovnih mehanizama igre te sprječava Engleze u proaktivnom pristupu. Iako ne predstavlja olakšavajuću okolnost, zbog karaktera takmičenja to ne mora nužno značiti i problem. Turnire i utakmice na izbacivanje često dobivaju ekipe s kvalitetno organizovanom odbranom i nekoliko rješenja u posjedu. Veza s Leicesterom i Ranierijevim planom igre je više nego očigledna.
 

Pragmatični Hodgson želi izvući najbolje iz svojih napadača



Hodgson se u pripremama za prvenstvo odlučio koristiti dva sistema igre, 4-3-1-2 i 4-3-3. Kako prijateljske utakmice pred prvenstvo često služe za isprobavanje alternativnih rješenja, testiranje i podizanje forme uz česte izostanke glavnih igrača teško da mogu dati kompletnu sliku onoga što nas očekuje na prvenstvu, ali su svakako dobar pokazatelj glavnih crta određene ekipe.

Karakteristike pozvanih igrača, ali i partije na terenu ukazuju na to da su Englezi bliži prvom sistemu igre. U njemu se osjećaju bolje, lakše kontrolišu igru i mogu istovremeno na terenu imati najbolje igrače bez potrebe da se neko od njih posebno prilagođava novoj ulozi. Kapitena i najboljeg strijelca iz kvalifikacija Waynea Rooneya bi u tom slučaju mogli koristiti iza Kanea i Vardyja, dva napadača koji su u izuzetnoj golgeterskoj formi i kojima leži igra u tandemu.

Na slici iz prijateljske utakmice protiv Australije odigrane 27. maja koju su Englezi dobili rezultatom 2:1 vidimo drugi napadački par, debitanta u dresu nacionalne selekcije Rashforda i Sterlinga, ali mehanizmi igre i prednosti koje ovaj sistem nosi sa sobom su isti. Sa dva napadača anulira se brojčani višak u zadnjoj liniji protivnika, omogućava se igra dva na dva čime se u ovoj fazi napada maksimalno individualizira igra i do izražaja dolazi talenat. Saradnja napadača i pražnjenje prostora za dijagonalna utrčavanja iza leđa protivničkih štopera je nešto na čemu Englezi insistiraju.

 

Kadrovskim rješenjima prikriti sistemske nedostatke



Jedini kadrovski upitnik i ključno pitanje u ovom sistemu jeste pozicija zadnjeg veznog. Ako se baci pogled na kvalifikacije da se primijetiti da Hodgson na ovoj poziciji preferira Wilsherea okruženog sa dva trkača. U Wilshereu Englezi dobivaju igrača otpornog na presing i sposobnog stvoriti višak driblingom što može biti izuzetno važno kada se naleti na agresivnog protivnika, ali kako preferiraju reaktivniji pristup sa odbranom dublje u svojoj polovici, kao što pokazuje situacija iz meča na slici ispod, Wilsherea time tjeraju na mnogo defanzivnog posla na koji on nije spreman.

Tokom sezone skupio je malo minuta, njegova fizička spremnost je pod znakom pitanja i izlagati ga zadacima kojim ne može odgovoriti rizik je koji se teško poduzima. Umjesto igrača Arsenala puno bolja i defanzivno sigurnija opcija je Eric Dier. Zadnji vezni Tottenhama ima odličnu sezonu iza sebe i svojim navikama bi sigurno donio sigurnost u igru svog tima. Kako zbog prirode sistema Engleze očekuje brojčani deficit uz aut linije pri izlasku bekova u zatvaranje protivničkih krila i horizontalnom pomjeranju zadnje linije igrača ispred odbrane mora biti spreman spustiti se u zadnju liniju i popuniti rupe nastale iskakanjem beka. Dier je čitanje ovakvih situacija pod vodstvom Pochettina doveo do savršenstva. Kao bivši štoper, za razliku od Wilsherea, njemu je u prirodi spuštati se i korigovati zadnju liniju.

Drugi razlog jeste nedostatak agresivnosti na protivničkog igrača sa loptom u nogama. Prosto rečeno, Englezi ne igraju sistemski presing pa zbog učestalih individualnih iskakanja na igrača s loptom u posjedu ostatak tima je natjeran na preuzimanja i rizik igranja jedan na jedan odbrane duž terena. Dier ima bolji osjećaj i opremljeniji je za dobivanje takvih duela.

 

Uspjeh dolazi kontrolom dešavanja na terenu



Tokom priprema Englezi su imali problema sa kontrolom ritma utakmice. Zabilježili su manje od 50% posjeda lopte što daje jasne indicije kakav fudbal žele igrati. Međutim ako pogledamo bekove koje imaju na raspolaganju, fizički moćne, ali defanzivno upitne, pitanje je koliko takav pristup ima smisla. U klubovima su mahom zaduženi za davanje širine, praktično se ponašaju kao krila i izlagati ih kroz duži period utakmice igranju isključivo odbrane je jako opasno.

Možda sa kompletiranim sastavom i Wilshereom i Allijem, uz Rooneya u veznom redu budu u mogućnosti stati na loptu i kontrolisati utakmicu. Pokazali su neke zanimljive rotacije u posjedu, sa četiri igrača na tom dijelu terena za očekivati je da će imati brojčani višak protiv većine protivnika tako da bi kontrola utakmica mogla doći i sama po sebi. Talenat je tu, šteta bi bilo ne iskoristiti ga.
 

Kockanje ili miran kraj



Drugi sistem igre koji su skoro pa ravnomjerno koristili jeste 4-3-3. Uz Sterlinga kao jedinog igrača u sastavu koji se osjeća prilično udobno na krilu teško da će biti i primarna opcija. Pri zatvaranju utakmice prelazak na 4-1-4-1 uz recimo Milnera i Lallanu na krilima ima smisla, ali braniti se sa Vardyjem u dubokoj odbrani baš i nema.

Meč sa Turskom (2:1) je pokazao sve probleme ovakvog pristupa. Vardy voljnim momentom sigurno može odgovoriti poziciji na krilu, uostalom u jednoj fazi karijere je to i igrao, ali njegove navike su drugačije. Danas je on napadač i teško da će se žrtvovati da svaki put isprati beka do gol-linije. U par navrata zbog nedovoljnog pritiska na igrača sa loptom veznim igračima Turske je ostalo dovoljno vremena i prostora da odaberu rješenje, a najčešće je to bio bek koji bi ostao sam nakon što pobjegne Vardyju. Rosea je redovno u sredinu uvlačilo krilo na toj strani.

Prednost ovakvog sistema s obzirom na izuzetno napadački orijentisan trio Sterling-Kane-Vardy jeste opasnost u kontranapadima. Jednom kad navuku protivnika visoko i oduzmu mu loptu mehanizmi igre su lako uočljivi. Napada se prostor između beka i štopera u koji utrčava Vardy uz podršku Kanea i veznog igrača na toj strani. Vardy uživa u ovakvim situacijama, ali omjer koristi i štete njega na krilu je ostavljen Hodgsonu na procjenu.

U produženom napadu kada bi bili prisiljeni graditi igru od vlastitog gola često je nedostajao koji igrač više u tom dijelu terena. Sa spuštanjem zadnjeg veznog (Diera) između štopera samo bi Wilshere ostajao kao pas opcija. I sam prilično udaljen i dobro zatvoren teško se mogao iskoristiti osim u slučaju jako riskantnog dodavanja. Tako se igrači zadnje linije nisu ustručavali tražiti dugim loptama krila koja bi upućivala centaršut na par igrača u sredinu. Nedovoljno pripremljena akcija je imala kao posljedicu malu vjerovatnoću za uspjeh.

Onda kada bi došli u situaciju igrati kroz sredinu moglo se primijetiti par Tottenhamovih klupskih šema za ulazak u zadnju trećinu terena. Odličnom saradnjom Alli-Kane uz podršku Vardyja na lijevoj strani i ulaskom Sterlinga u sredinu u prostor između odbrane i zadnje linije Englezi su uspjeli kroz duže intervale držati protivnika pod pritiskom.

 

Kadar Tottenhama i Liverpoola može značiti opasnost



Struka na Otoku osim pozivanja samo tri štopera najveću zamjerku Hodgsonu nalazi u raskoraku između igrača na raspolaganju i sistema igre. Selekcija Gordog Albiona broji pet igrača Tottenhama i čak šest Liverpoola. Tu ne bi možda bilo ništa sporno da Tottenham i Liverpool nisu ekipe koje provociraju grešku protivnika i loptu osvajaju visoko u protivničkom polju. Njihovim igračima su reakcije po gubitku lopte postale automatske i odviknuti ih od toga u kratkom periodu je jako teško, čak i nemoguće.

Sa napadačkom formom koju imaju na raspolaganju Englezi bi morali krenuti po gol više. Koristeći Tottenhamovu bazu igrača koji su svakako blizu startne postave time bi se definitivno primakli svojim rivalima i glavnim konkurentima za trofej. Nijedno prvenstvo ranije nije nudilo šansu za hrabar i napadački fudbal kao ovogodišnje u Francuskoj.

Nakon prvog kruga turnir napušta samo osam reprezentacija. Engleska posjeduje dovoljno individualne kvalitete da prođe dalje bez obzira na sistem, ali sa napadačkom orijentacijom povećali bi sebi šanse u nastavku. Forsirajući sistem igre koji ne odgovara igračima mogli bi završiti onako kako su i navikli, sa nadom u bolje sutra, ali daleko od najboljih.

Izvor: (Klix.ba)

Tagovi:EP 2016

Vezani članci

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš