Zamke uma: Rupe u sjećanju mozak ispuni izmišljotinama

Uvjereni smo u snagu uma, no svaki čovjek rupe u pamćenju popunjava pretpostavkama koje su smislene, ali puno bliže fikciji nego stvarnim događajima

Znanstvenici vjeruju da je ljudski mozak najsloženija tvorevina u poznatom svemiru, no iznenađujuće često griješi. Ne opažamo ono što nam je pred očima, vidimo nešto čega nema, pogrešno shvaćamo pitanja i zadatke, a sjećanja su nam puna rupa koje popunjavamo uz pomoć mašte i pretpostavki. 

Svi će vam reći da se sjećanju ne može vjerovati, no kad to kažu ne misle na svoje, nego na tuđa sjećanja. Većinom smo sigurni u pouzdanost svog pamćenja, no znanstvenici su pokusima utvrdili da je ono često neprecizno i zbrkano. Ulric Neisser, kognitivni psiholog sa Sveučilišta Emory u SAD-u, proveo je višegodišnje istraživanje o sjećanju studenata na eksploziju svemirske letjelice Challenger u januaru1986., u kojoj su svi astronauti poginuli. 

Većinom smo sigurni u pouzdanost svog pamćenja, no znanstvenici su pokusima utvrdili da je ono često neprecizno i zbrkano.

Dan nakon tragedije podijelio je upitnik skupini od 106 studenata, koji su odgovorili gdje su i s kime su bili i što su radili kad su čuli vijest. Neisser je spremio odgovore da bi dvije i pol godine kasnije istim studentima postavio ista pitanja. Između starih i novih odgovora bilo je vrlo malo sličnosti. Studenti su zaboravili većinu činjenica o danu kad je eksplodirao Challenger, osim osnovnih podataka o katastrofi. Ispravnost sjećanja kod prosječnog je studenta bila niža od 50 posto, a četvrtina je dala potpuno pogrešne odgovore. 

No, na pitanje koliko su sigurni u svoja sjećanja o tom danu, studenti su na skali od jedan do pet zabilježili prosjek od 4,17. Između ispravnosti sjećanja i samouvjerenosti nije bilo nikakvih dodirnih točaka. S obzirom na brojnost iskustava koje doživljavamo mozak je razvio strategije upravljanja sjećanjima. Zahvaljujući tim strategijama, pohranjujemo samo dijelove iskustava, a rupe u sjećanju popunjavamo pretpostavkama koje nam se čine smislenima, ali mogu biti potpuno pogrešne.  

Znanost je otkrila da je na pamćenje moguće utjecati sugestijom. U jednom su pokusu istraživači uvjerili ženu da se kao dijete izgubila u trgovačkom centru. Ne samo što im je povjerovala, već je počela iznositi detalje o starici koja joj je navodno pomogla da pronađe roditelje i o štencima izloženima u trgovinama pored kojih je prolazila. Njen je um spontano stvarao sadržaj da bi upotpunio lažno sjećanje koje su joj usadili istraživači. 

 Neke psihijatrijske grane tvrde da naš um potiskuje sjećanja na traume da bi nam olakšao život. 
Znanstvenici su ju toliko uspješno uvjerili u tobožnju epizodu iz djetinjstva da se našla u čudu kad su joj na koncu otkrili da su ju obmanuli u sklopu eksperimenta o lažnim sjećanjima. Nije im vjerovala sve dok nije nazvala roditelje, koji su joj potvrdili da se nikada izgubila u shopping centru. Neke psihijatrijske grane tvrde da naš um potiskuje sjećanja na traume da bi nam olakšao život. No, potisnuta sjećanja ne iščezavaju, nego nastavljaju djelovati iz podsvijesti uzrokujući neurozu i druge smetnje. 

Vodeći se pretpostavkom da osvještavanje potisnutih sjećanja može dovesti do izlječenja, neki psihoterapeuti potiču pacijente da se prisjete onog što su navodno zaboravili. Nažalost, takva terapija ponekad navodi pacijente da se “prisjete” nepostojećih iskustava. Medicinska je radnica Nadean Cool iz Wisconsina 1986. potražila pomoć psihijatra Kennetha Olsona zbog anksioznosti. Ovaj ju je podvrgao hipnozi ne bi li joj pomogao da osvijesti, kako je vjerovao, potisnute traume koje su joj uzrokovale anksioznost. 

Neki psihoterapeuti potiču pacijente da se prisjete onog što su navodno zaboravili. 

Tijekom terapije, ona se “sjetila” da je bila članica sotonističkog kulta, jela meso novorođenčadi, sudjelovala u prinošenju ljudskih žrtava i imala spolne odnose sa životinjama. Uvjerena da su njena sjećanja stvarna, gđica. Cool doživjela je težak šok, no kad se povjerila bližnjima, oni su joj objasnili da ništa od navedenog nije istina. Shvativši da joj je terapeut sugestijom usadio lažna sjećanja, tužila ga je i 1997. godine dobila 2,4 milijuna dolara odštete.

Evo zašto vam se neka pjesma stalno vrti u glavi

Je li vam se ikada neka pjesma satima vrtjela u mislima iako ste je se pokušavali osloboditi na sve načine? Odzvanja vam u glavi kad parkirate, nehotice ju pjevušite za radnim stolom, zviždite ju u kupaonici, lupkate prstima u njenom ritmu za vrijeme sastanka. Što je najgore, možda vam se uopće ne sviđa - ili vam se prestala sviđati nakon prvih nekoliko sati torture. Istraživači sa Sveučilišta u Dartmouthu utvrdili su da slušanje dijela poznate pjesme aktivira dio moždane kore zadužen za sluh i da ta struktura dugo ostaje aktivna ako nismo zaokupljeni nečim drugim. 


Mozak nastavlja “pjevati” pjesmu i nakon što glazba prestane svirati. Grupa je znanstvenika nastojala pronaći rješenje nakon što jedan od njih nije mogao izbiti pjesmu Spice Girlsa iz glave. Nakon dugog proučavanja, objavili su sljedeći savjet: da biste se oslobodili glazbenog uljeza morate se usredotočiti na mentalnu aktivnost srednje težine kao što je rješavanje anagrama i čitanje romana ili jednostavno nekoliko minuta slušati drugu pjesmu. 

Ponekad osjećate bol iako nema razloga za to

Jeste li ikad vidjeli kako je netko slomio ruku i osjetili bol iako je vaša ruka bila čitava? Ili ste samo čuli priču o nekome tko se ozlijedio i doživjeli bol kao da ste vi unesrećeni? To se zove bol iz suosjećanja. Znanstvenici su proučili ovu pojavu uz pomoć magnetske rezonancije da utvrde kako mozak reagira kada vidimo nekoga tko pravi grimasu, a kako kad sami pravimo jednaku grimasu. 

Otkrili su da se u oba slučaja u mozgu odvija jednaka aktivnost. Znanstvenici vjeruju da imamo neurone koji poput zrcala odražavaju ono što uočimo kod drugih ljudi. Zrcalni su neuroni odgovorni za bol iz suosjećanja i općenito za empatiju. Nedavno je istraživanje na Oksfordskom Sveučilištu otkrilo da osjet boli ovisi o onome što vidimo. Znanstvenici su utvrdili da pacijenti koji su pretrpjeli ozljedu osjećaju manju bol nakon što su pogledali svoju ranu kroz obrnutu stranu dalekozora i vidjeli je umanjenu. 

Ne samo što im se bol smanjila, nego im je i oteklina splasnula. Također, utvrđeno je da intenzitet boli raste ako gledamo u ozlijeđeno mjesto, a opada ako skrenemo pogled. Idući put kad se udarite u nožni prst ili se porežete, učinite si uslugu i gledajte u drugom smjeru. Mozak nas u svim tim slučajevima zavarava, a bol je intenzivnija.  

Nekoliko puta ponovljena laž postaje istina  

Ankete su pokazale da petina Amerikanaca misli da je njihov predsjednik musliman. Iako su mediji nebrojeno puta prikazali Baracka Obamu kako polaže zakletvu na Bibliju, pohodi crkvu, pije alkohol i jede svinjetinu, skoro je 20 posto građana uvjereno da je musliman. 

To je posljedica ustrajne propagande njegovih protivnika, koji su tisuće puta iznijeli lažan podatak da je musliman ne bi li naveli većinom kršćanske glasače da mu uskrate glas. Propaganda se oslanja na tehniku uvjeravanja ponavljanjem. “Ako dovoljno često ponavljate laž, ljudi će povjerovati u nju”, rekao je nacistički ministar propagande Joseph Goebbels. 

Vezani članci

Komentari na članak

Prelistaj nove naslove »

DRAGAŠ Vrem.prognoza

Popularno

Anketa

Konvertor valuta

Video Foto

Vaktija Dragaš